PISMENA ZADAĆA: Paraziti

Često žalim što nisam odrastao u divljini pa da barem poznajem narodne nazive za sve biljke koje me trenutačno okružuju. Svaka je divna, osjećam ih kao bića potpuno jednaka meni i zato žalim što ne znam ime svakoj ponaosob jer u ljudskom svijetu ono što nije imenovano kao da ne postoji.

Živimo na predivnom planetu. Samim tim obitavamo u predivnoj zemlji. S jedne uzvisine iznad doline u kojoj se smjestila mala čaršija gledam u daljinu.

Iznad je, naravno, nebo. Oblaci razbacani po njemu kao jastuci po krevetu nakon nekog nemirnog sna. Ispod neba brdo, na brdu šuma a po proplancima malena sela. Iza tih brda planine, naizgled tamne, naizgled zastrašujuće a zapravo divne u svojoj težnji ka visinama. Kao da nas zovu da dođemo, popnemo se i budemo što bliže velikog plavetnilu, onom jedinstvu koje tako često spominjem.

Sva ljepota je tu. A mi svijet krojimo po sebi i nekim potpuno imaginarnim vrijednostima. Na to su mi misli skrenute zbog jedne velike murve koja izgleda kao velika dječja praćka. Ona je tu, ispred mene, ispred krajolika o kojemu sam pisao ali ipak dio njega.

Murva je divna i zbog toga što je sva obrasla bršljanom. Ali upravo taj bršljan čini da murva ne daje plodove. Naprosto, parazitira na njoj i izvlači iz nje sve ono što bi mogla roditi. E, na to me podsjeća ljudsko društvo.

Umjesto da skupljamo plodove radije parazitiramo na onome što bi plodove moglo donijeti. Baš smo to lijepo smislili a vjerujem da će nam i veće gadosti pasti na pamet. Ta ljudi smo, kako bi moglo biti drugačije.

(zurnal.info)