Ljudi pišu priče. I ovo je priča. U pričama se, kako već nalaže red, nešto dešava, nešto što čitatelja uvuče u sebe i drži mu pozornost. Može to biti nešto čehovljevski uobičajeno, nešto svakodnevno ispod čega se uvijek valja neka napetost.

Pitam se koliko to govori o meni a koliko o svim tim knjigama koje sam posložio oko svoje glave? Živim li u njima ili kroz njih? Kuda to putujemo? Zajedno ili se zajedno odvajamo od svijeta?

Teško je voljeti ljude koji odbijaju vidjeti uzlaudnost onoga što rade. Uostalom, evo prvi ja, da nema svih tih budalaština o čemu bih vam pisao? Hoću pisati o tome kako je ljubav paučinasta, kako paukovi lijepo pletu, kako se sunce uvijek digne ujutro vidjeli ga mi ili ne.

Ovo je trebala biti bajka ali sam od početka svjestan njezine nemogućnosti. Želja za boljim svijetom ne može biti drugo do puka mašta.

Teško je procijeniti koliko su svi kroz proteklu godinu osvijestili naše realne mogućnosti. Svakako je najbitnije da to učini Barbarez sa svojim timom. A svima nam ostaje vidjeti koliko su i oni toga naučili kroz čistilište Lige nacija.

Taramba je ostao u Mostaru, jer onakav kakav je bio nigdje drugdje ne bi ni mogao pustiti korijenje, a bio je sav od onog driblinga, lažnjaka, vica kojim se, na izvjestan način, s lakoćom proživljavaju povijesne turbulencije, moguće zato što mu nisu potpuno jasne a vjerojatnije zbog toga što ga uopće nisu ni interesirale.

Danas je razvidno da je dijalog između različitih mišljenja u javnosti nemoguć, točnije nedopustiv ukoliko se dotaknete „svete krave“ kapitalizma.

Vlažna koprena magle odvaja me od sve tragikomedije u koju se čovječanstvo uvaljuje svako malo. Previše su za čovjeka njegove male, osobne tragedije te mi razum nikako ne može shvatiti otkud potreba da ih dodatno proizvodimo kada bismo trebali znati da nam neće pomoći niti nas utješiti. 

O, da, cijeli je planet bio zanesen Američkim snom, plesao uz eskapizam jazza, lutao uz slobodu beatnika, divljao uz rock and roll, prosvjedovao s psihodeličnom generacijom, bjesnio s punkom, očajavao s grungeom, molio se prorokovanjima Boba Dylana, spavao u mislima s Marylin Monroe nesvjestan da siluje malenu Normu Jean onako kako je nekrofilski zlostavlja Andrew Dominik u filmu „Blonde“

Zgureni pod teretom s kojim ne znamo što bismo posrćemo svijetom oponašajući zaposlenu užurbanost, vođeni tek neurozama koje se odmotavaju poput algoritma, održavaju i usložnjavaju same sebe.

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet.

Mačić ti sjeda u krilo i prede. Zahvalan si mu zbog toga. Sve što drugi govore je nerazumljivo. Želiš da sve te glasove zagluši makar zvuk motorne pile. Čini ti se da ni on ne narušava tišinu šume već postane njezin sastavni dio.

Zlo je, poput smrti, tema u kojoj nestaje sve poznato i razumljivo običnom čovjeku. Fasciniranost Rommelom govori mi da ljude privlači zlo, da je zavodljivo jer im je u pravilu strano zato što se sami ne mogu odlučiti za to, u mirnodopskim uvjetima pogotovu.

Dan je jesenski kišan i zimski hladan. Takav me u potpunosti naselio i iz misli istisnuo sve drugo što se gibalo i titralo u mene...

U našim slučajevima, dakle, nacionalizmi su neozbiljni, time smiješni i dobra podloga gogoljevskom izvrgavanja ruglu ružnih kolektivnih osobina.

Za spektakularne priče nije potrebno spektakularno živjeti. Dovoljno je nakon buđenja ugledati mačku koja doji tri mačića, češkati psa koji ti se mota oko nogu ili iz otvorenog dlana jabukama hraniti magarce.

Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.

Povratak u Mostar bio je povratak u jesen. Dočekala nas je opjevana mostarska kiša. U grudi mi se naselila melankolija. Osmijeh Ljube Čupića koji sam vidio u Nikšiću sjetio me na to da njega nisu ubili samo zbog ideala. Ubili su ga i jer je bio lijep.