Danas je razvidno da je dijalog između različitih mišljenja u javnosti nemoguć, točnije nedopustiv ukoliko se dotaknete „svete krave“ kapitalizma.

Vlažna koprena magle odvaja me od sve tragikomedije u koju se čovječanstvo uvaljuje svako malo. Previše su za čovjeka njegove male, osobne tragedije te mi razum nikako ne može shvatiti otkud potreba da ih dodatno proizvodimo kada bismo trebali znati da nam neće pomoći niti nas utješiti. 

O, da, cijeli je planet bio zanesen Američkim snom, plesao uz eskapizam jazza, lutao uz slobodu beatnika, divljao uz rock and roll, prosvjedovao s psihodeličnom generacijom, bjesnio s punkom, očajavao s grungeom, molio se prorokovanjima Boba Dylana, spavao u mislima s Marylin Monroe nesvjestan da siluje malenu Normu Jean onako kako je nekrofilski zlostavlja Andrew Dominik u filmu „Blonde“

Zgureni pod teretom s kojim ne znamo što bismo posrćemo svijetom oponašajući zaposlenu užurbanost, vođeni tek neurozama koje se odmotavaju poput algoritma, održavaju i usložnjavaju same sebe.

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet.

Mačić ti sjeda u krilo i prede. Zahvalan si mu zbog toga. Sve što drugi govore je nerazumljivo. Želiš da sve te glasove zagluši makar zvuk motorne pile. Čini ti se da ni on ne narušava tišinu šume već postane njezin sastavni dio.

Zlo je, poput smrti, tema u kojoj nestaje sve poznato i razumljivo običnom čovjeku. Fasciniranost Rommelom govori mi da ljude privlači zlo, da je zavodljivo jer im je u pravilu strano zato što se sami ne mogu odlučiti za to, u mirnodopskim uvjetima pogotovu.

Dan je jesenski kišan i zimski hladan. Takav me u potpunosti naselio i iz misli istisnuo sve drugo što se gibalo i titralo u mene...

U našim slučajevima, dakle, nacionalizmi su neozbiljni, time smiješni i dobra podloga gogoljevskom izvrgavanja ruglu ružnih kolektivnih osobina.

Za spektakularne priče nije potrebno spektakularno živjeti. Dovoljno je nakon buđenja ugledati mačku koja doji tri mačića, češkati psa koji ti se mota oko nogu ili iz otvorenog dlana jabukama hraniti magarce.

Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.

Povratak u Mostar bio je povratak u jesen. Dočekala nas je opjevana mostarska kiša. U grudi mi se naselila melankolija. Osmijeh Ljube Čupića koji sam vidio u Nikšiću sjetio me na to da njega nisu ubili samo zbog ideala. Ubili su ga i jer je bio lijep.

Dane provodim u ravnici. Većim dijelom vremena sam ravnodušan. Najveća radost mi je djelimično ostvarenje snova.

Djeca i jesu tvrdoglava kao magarad, ispituju granice tuđeg strpljenja stalno radeći nepodopštine. Neki od nas, u koje ubrajam I sebe, ostaju takvima i u doba zrijenja i zrelosti. Možda su mi zbog toga magarci najdraže životinje.

Čovjek od prirode tisućama godina otima prostor, a ja svojim očima svjedočim o njezinoj snazi i to usred grada. Čovjek se nužno bori s prirodom, svladava je i kroti i to je, takorekuć, ljudska priroda. Ta borba nije problem, ona je sastavni dio prirode, univerzuma. Problem čovjeka je potpuno odrođenje od prirode, zaboravljanje, zanemarivanje njezinih principa. Bahato je to od ljudske rase, krajnje arogantno.

Zapravo, malo toga znam. Točnije, za malo toga u svom životu imam racionalno objašnjenje. Tome svakako nikada i nisam bio naklonjen. Otuda, valjda, kod mene i ima toliko pitanja i dilema a odgovora niotkuda

Sva ljepota je tu. A mi svijet krojimo po sebi i nekim potpuno imaginarnim vrijednostima.

Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

Život kao da postaje uspomena na budućnost.