Pismena zadaća: Pokušaj opraštanja

Danas mi je umrla majka. 

Prethodnom rečenicom počinje jedan od najglasovitijih romana u povijesti, „Stranac“ Alberta Camusa. Ta jednostavna rečenica ostaje urezana u pamćenje svakog čitatelja spomenute knjige. Valjda zato što u sebi sadrži sve ono što podrazumijeva tragičnost sudbine svakog ljudskog bića na planetu. 
Istovremeno, ta je rečenica ključ u kojemu čitamo sve ono što se dalje događa u romanu „Stranac“. Ta najveća moguća osobna tragedija stoji nasuprot zločina kojeg je junak romana počinio tog istog dana koji je počeo smrću njegove majka. Svjetlosna koprena, taj zasljepljujući zastor svjetla u kojemu se zločin dogodio kasnije postaje zidom koji junaka odvaja od svega što mu se događa i zbog kojeg sve to promatra i proživljava ravnodušno, ukoliko ravnodušnost jeste izvjesni način proživljavanja određenih događaja. 

Junak je u središtu zbivanja ali duhom potpuno izvan njih kao da je ukopan u mjestu i vremenu one osobne tragedije koju je doživio onog dana kad mu je umrla majka. Stoji usred svega gadnog za što je ljudsko biće sposobno potpuno ravnodušan, gotovo se čudeći može li nakon majčine smrti više išta u njegovu životu biti važno.  
Nezaštićen je, nemoćan, neshvaćen i nevoljen i sve to jer više nema jedinog bića koje je kročilo svijetom a koje bi ga bezuvjetno voljelo i podržavalo kroz štogod prolazio. 

Proizvodnja tuđih patnji i tragedija ne može nas odvojiti od tragičnosti naše privatne sudbine. Tako sada mislim, nekoliko tjedana nakon što mi je dan počeo istom rečenicom kojom Albert Camus započinje svoj roman i priču o sudbini Mersaulta, čovjeka ionako nesnađenog što je naznačeno njegovom emigrantskom pozicijom. 

Još uvijek nisam sposoban za žalost, bavim se onim nerješivim i nenadoknadivim, odsutnostima i neizrečenim stvarima, svemu što smo skloni podrazumijevati neprestano okrećući glavu od jedine izvjesnosti ljudskog života – njegovog kraja.

Svakodnevno se vraćam riječima koje je Meša Selimović zapisao nakon što je dočekao trenutak u kojemu više nije imao nikakve šanse učiniti i reći sve ono što je propustio. Te mi riječi pomažu u dugačkom opraštanju s majkom za koje mi se čini kako za mog života neće završiti. 

…Lebde neznano gdje, u meni, odvojeni, gube se i vraćaju, s nečim slučajno zapamćenim, ne žale i ne prigovaraju. Smiješe se i kad im ne vidim lice. 

Teško mi je, mislim.

U trenu sagledam majčinu izrađenu ruku kako lebdi nad mojim čelom, bilo je davno, u noći, u snu, i taj zaštitnički pokret, izazvan brigom, ostao je u meni kao njen znak. Zatvarao sam oči da ponovo osjetim umirujući dodir mekanog dlana i nespokojnih prstiju, da se skrijem iza te moćne brane. 

Spavaj, kaže, spavaj. 
Zašto me budiš, ljutio sam se. 
Spavaj, ne boj se. 
Ne bojim se. 
Znam. Spavaj. 
Oh, ne znaš. Bojim se. Ostani. Nisam joj to rekao. Nisam to ni mislio  tada. 

Bio sam joj zahvalan, zbog te stalne zaštite, zbog tihog bdijenja nad nama, zbog ispucalih ruku i rano ostarjelih očiju. Bio sam zahvalan i pažljiv.

Bio sam pažljiv, pažljiv, pažljiv – šaptao sam u zaleđenu noć. – Mnogo radiš, govorio sam ponekad, raznježen njenim izmučenim licem što se teško smiješilo. – Kad se zaposlim, nećeš ništa raditi. 

Obećavao sam, kao što obećavaju sva djeca. Poslije zaborave. Ja ne bih zaboravio. Bila je najbolja majka na svijetu, volio sam je i bio pažljiv. 

Kamo sreće da je tako. volio sam je, da. Ali bio sam bezobziran kao sva djeca. Bezobziran, i surov. Nisam mislio da treba da budem bar malo nježan, nikad nisam rekao: mnogo radiš. To sada kažem, namirujem propušteno. Išao sam svojim putem, nevidljivim za nju…

Vlažna koprena magle odvaja me od sve tragikomedije u koju se čovječanstvo uvaljuje svako malo. Previše su za čovjeka njegove male, osobne tragedije te mi razum nikako ne može shvatiti otkud potreba da ih dodatno proizvodimo kada bismo trebali znati da nam neće pomoći niti nas utješiti. 

Magla me, kako rekoh, odvaja od tog i takvog svijeta onako kako majku od istog tog nepravednog svijeta odvaja tanki sloj mostarske zemlje iz koje je izrasla i u koju je, na koncu, uvenula živeći kao otok pravednosti u oceanu nepravde. 
Njezin život, moj zavjet.

(zurnal.info)