PISMENA ZADAĆA (audio): Kad će početi dani radosti?

Dugo se vodim mišlju, točnije pitam se treba li stati pred svijet i izravno reći stvari, navesti probleme s kojima se čovjek bori a sve zbog toga što nisam siguran želim li time pomoći drugima ili samom sebi. Jer, u osnovi svake ovisnosti je sebičnost. Ne želim da ovo bude shvaćeno kao pravdanje. Pišem ovo zbog puno ljudi s kojima sam proveo jako dugo vremena prošle, za mene izrazito nesretne godine. Pišem jer sam upoznao jako puno napuštenih ljudi, ostavljenih od svih jer nisu bili u stanju da se nose s nekim svojim problemima. Lutajući okolo, upoznavajući razne ljude uvidio sam kako svi u sebi nosimo nešto što želimo ubiti i što jače to stišćemo za vrat taj demon oživljava i postaje jači i umjesto da ga se riješimo on preuzima naš život.

BORBA ZA LJUBAV

Prošla godina započela je smrću jednog od najboljih mi prijatelja. U trenucima dok se moj privatni život ionako raspada jer sam se upustio u borbu s dugogodišnjim ovisnostima. Mislio sam kako je super što sam se riješio jedne dok druga nije zauzela njezino mjesto. Shvatio sam jednu stvar – ono što ubijam nije to u meni što ne podnosim nego pokušavam potpuno uništiti cijeli svoj život. Otjerati od sebe toliko dragih i dobrih ljudi ne bih li ostao sam u svom paklu. Jer počeo sam uvlačiti druge u svoj pakao. To je posebno problematično kad raspolažeš jezičnom aparaturom da sve oko sebe izmanipuliraš kako bi radili u korist tvog vlastitog demona.

Gledao sam mutnim, krvavim očima ljude oko sebe a nisam im znao reći da ih volim, jer nisam u to bio ni siguran. Počeo sam vidjeti sebe kao osobu koja predstavlja sve ono što u načelu prezirem. Jer uvijek sam se vodio egidom kako ne možeš shvatiti stvari ako ih sam ne probaš. Dakle, dugo sam godina eksperimentirao na sebi, vršio gotovo ljekarske zahvate bez ikakve aparature da to podnesem. Glumio sam, hajdemo tako reći, supermena a nisam danima bio sposoban ustati iz kreveta. Vozila me jedino želja da budem sa svojim ljudima i da živimo neku svoju vrstu rata u kojoj nama nitko ne može ništa.

Nisam si dopustio plakati ni kad je bilo vrijeme za to. Slavio sam čak i smrti ljudi i onda nalazio romantična objašnjenja kako smrt u ovakvom svijetu nije ništa drugo nego nagrada. Već dugo ne uzimam nikakve droge. Pijem propisane lijekove. Ali znam se okliznuti i piti previše danima što s tim lijekovima opet dođe na to da se drogiram. Sad znam da se borim za ljubav ljudi koji me nisu ostavili kad je bilo teško. A bilo je, prošlu sam godinu proveo na psihijatrijama i u komunama. I to spada u najmirnije periode mog života. Volim te prevarante koje sam upoznao, ali svim srcem, morate znati da su to vjerojatno najbolji ljudi koje možete upoznati ali koje je društvo odbacilo u trenutku kad im više nisu bili korisni.

Što reći mom drugu I.M. koji je kao dijete bio bačen u rat da bi ga se kasnije svi stidjeli jer se nije znao nositi s onim što je bilo a ovo što je došlo nije bilo ono za što se on borio? Što reći o I.F., P. M., i drugima s kojima sam kusao bajat hljeb mjesecima jer nas se kažnjavalo što nemamo kontrolu? Bolje da vam ne pričam. Kad vidim vijesti i shvatim da su oni najbolji i potencijalno najkorisniji odbačeni onda me i ne čudi da živimo u svijetu raspada.

Osim svega, prošle mi je godine umrla majka. Nikad se nisam naučio nositi s emocijama osim na način da ih odbacujem.

VIŠKOVI DRUŠTVA

Na žalost svih EU zagovornika, propisa koji ne daju čovjeku da pošalje u pizdu materinu sve kad mu dođe neka se svi sjete da je nas netko odgojio da se tako ponašamo. Kad treba da smo heroji, kad ne treba da ušutimo zbog smradova u odijelima koji se u vlastitim zemljama moraju voziti u blindiranim autima.

E, sad, ovako, da se nose svi oni u tri krasna kurca. Ja jesam bolestan čovjek ali oni su ti koji se trebaju liječiti. Najlakše je skloniti ekipu koja vam može nauditi u institucije i proglasiti ih neubrojivima. MI barem znamo da smo bolesni i pokušavamo se liječiti. A, gospodo, kad ćete se vi početi liječiti? Osim toga, svi znamo gdje je tko dobar i u čemu nije dobar. Sjetite se tih ljudi, oni pa ni ja nismo višak društva nego društvo nije kako valja.

Pazi ti, molim te, upravljača svijetom koji cijeli gori! Svaka čast na upravljaju, mamlazi. Ako netko od vas ima neki problem s tom mojoj izjavom nek' pronađe moj broj telefona pa se nađemo gdje god hoće.

Proveo sam veći dio godine po institucijama gdje je većina nas u izvjesnom smislu i sklona kriminogenom ponašanju ali kad nas se stavi u normalan kontekst to postaju obične dječačke spačke. Ako nas pustite vani dobivate kaos.

Dokle će više ti dani žalosti? Kad će početi dani radosti? Dosta je, na koncu, i da nas demokraciji uče ljudi iz zemalja koji su stotinama godina monarhije. Jel' to netko naziva demokracijom? Hajd' se vi pozabavite vašim avlijama.

Ovo pišem u ime sve braće i sestara koje sam upoznao na psihijatrijskim odjeljenjima i komunama. Mi nismo upozorenje, mi smo posljedica. Teško je voljeti ljude koji odbijaju vidjeti uzaludnost onoga što rade. Uostalom, evo prvi ja, da nema svih tih budalaština o čemu bih vam pisao? Hoću pisati o tome kako je ljubav paučinasta, kako paukovi lijepo pletu, kako se sunce uvijek digne ujutro vidjeli ga mi ili ne. Za razliku od svih drugih velikih boraca borim se sa sobom. Želim vidjeti kako je to kad te ljudi vole i bili su tu kad nisi bio ni za pomirisat a kamoli za voljet.

Vratio sam se doma. Psa više nema. Majke nema. Sestra je tu jača od mene milijun puta ako snagu mjerimo podnošenjem a ne destrukcijom. Raja je tu. Idemo gore, dolje. I tako će ostati. Samo želim da se zna, tko digne ruke od jednog čovjeka dignuo ih je od cijelog svijeta. Pa vi sad mahnitajte.   

Na koncu ovog zapisa želim zahvaliti svima koji su bili uz mene ali još više onima koji su se sklonili jer vjerojatno nisu ni trebali biti tu.

(zurnal.info)