Pismena zadaća (audio): Taramba

Nije uvijek i svuda lako kroz neki primjer oslikati kolektivni duh, ono što nazivamo mentalitetom, nekog grada ili podneblja, mikrokozmosa koji živi i radi stvari po svojim pravilima uvjeren da je biti drugačiji bitnije nego biti prvi. A, pobijediti fudbalskom klubu Velež kao da je uvijek bilo manje bitno nego se igrati. To je barem dvije generacije Veleža koštalo postajanja prvakom države. Kup je nešto drugo, malo je koji klub mogao računati da će u dvije utakmice biti bolji od Veleža. Velež je bio poezija, kratka forma koja oduzima dah, time je oslikavao duh cijelog grada sklonijeg poanti, aforizmu, vicu nego razvlačenju forme u nešto epsko.

Te su mi misli pale na pamet onog, ne tako davno ali danas snovitog popodneva, u Zenici kada su u finalu kupa BiH na teren istrčale momčadi Sarajeva i Veleža. Na takvo razmišljanje potaknule su me reakcije navijača jednog i drugog kluba. Navijači Sarajeva uzbuđivali bi se zbog gol šansi i akcija koje su obećavale, dok su navijači Veleža u trans padali nakon driblinga. I, eto suštinske razlike u doživljavanju igre. Netko igra zbog pobjede kao konačnog cilja a nekomu je sama igra cilj.

Ako bismo taj mostarski duh trebali pak potražiti u jednom jedinom potezu na nogometnom igralištu umjesto u slavnim stihovima ili potezima slikarskih kičica onda bismo se trebali vratiti skoro 40 godina unatrag, na stadion Partizana na kome su finalnu utakmicu Kupa maršala Tita igrale momčadi Dinama i Veleža.

Neobično za Velež, tu je utakmicu završio trijumfom ali učinio je to na svoj način ne mijenjajući ništa u svojoj lepršavoj igri za tu „biti ili ne biti“ prigodu. A onda je došao trenutak kada je Mustafa Arslanović zaradio išijas nakon sjajnog lažnjaka kojeg mu je prodao Vladimir Taramba Skočajić. Divna je bila i poanta, savršena lopta ka Predragu Juriću koji je prsima spušta pred sebe i gura pored nemoćnog vratara Stojića ali ono što je prethodilo pogotku, ta minijatura Skočajića zbog koje je Arslanović kao sivonja zamahnuo nogom u prazninu u kojoj nije bilo ni Tarambe ni lopte, trenutak je kojim bi se mogao u najkraćim crtama opisati duh Veleža, Mostara i gradu pripadajućih Mostaraca.

Sve je stvar jednog trenutka, onog u kojemu je i, prije neki dan, upokojeni Vladimir Skočajić pokazao kakav je igrač i kakav se nogomet nekada igrao. Cijelo je moje djetinjstvo obojeno tim trenutkom koji je Vladimira Skočajića vinuo u besmrtnost, barem što se tiče navijača Veleža. Upravo iz tog razloga je sramotno da FK Velež na svojim službenim stranicama nema niti kratku crticu o pokojnom Tarambi. Na stranu što je vijest o njegovoj smrti klub objavio na zvaničnom facebook nalogu. Moglo je to i formalnije.

Dapače, po meni je to nužnost jer nije lijepo na bilo koji način odricati se onih koji su pisali povijest kluba bez obzira na to što je isti čovjek, kao funkcioner i trener, upisan i u povijest HNK Zrinjski. Taramba je ostao u Mostaru, jer onakav kakav je bio nigdje drugdje ne bi ni mogao pustiti korijenje, a bio je sav od onog driblinga, lažnjaka, vica kojim se, na izvjestan način, s lakoćom proživljavaju povijesne turbulencije, moguće zato što mu nisu potpuno jasne a vjerojatnije zbog toga što ga uopće nisu ni interesirale.

Vrati se tako čovjek iz samovoljne medijske izolacija samo da bi shvatio kako je svijet isti kao prije, recimo, 200injak godina. Možeš čitati Stendhala ili dnevnopolitičke vijesti i opet bi dobio istu sliku svijeta. Jedino što ga zatekne i ukazuje na to da se svijet mijenja, da njegovo vrijeme polako postaje povijest, jest smrt ljudi koji su na svoj način obilježili njegov život.

Taramba više ne prodaje lažnjake po mostarskim ulicama ali Mustafu Arslanovića još uvijek muči išijas ili ga je barem ulovio kad je čuo vijest o smrti Vladimira Skočajića koji je svojim driblingom i njega upisao u dugoročnu memoriju navijača Veleža.

Taramba, hvala na poeziji!

(zurnal.info)