Marko Tomaš
Pismo s juga (audio): Tri volta
Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet.
Klizimo u zimu. Gradovi na jugu se pretvaraju u napuštene filmske kulise. Restorani i kavane zatvaraju svoja vrata, gasi se život do nove turističke sezone. Uopće, cijeli moj Mediteran pretvara se u luksuznu jahtu koju bahati bogataši ostave na vezu većim dijelom godine. Više nikomu nismo potrebni. Gradovi na jugu i ljudi ujedinjeni su u napuštenosti.
Nakon što cijelo ljeto s juga stižu vijesti o oborenim rekordima u broju noćenja i turista naši se gradovi preko jeseni u vijestima pojavljuju tako da u boljem slučaju izazivaju zavist vremenskim uvjetima, ali češće sa juga izvan ljetne sezone stižu loše vijesti. Sve je to odjek praznine koja zavlada Mediteranom nakon što se turisti vrate kućama ostavljajući nas da živimo nesnađeni u okolnostima koje su namijenjene našim južnjačkim sudbinama. Sunce u pustinji nije ništa neuobičajeno. Niti bi trebalo ikomu na njemu zavidjeti.
Dok se drugi krajevi naših zemalja povijaju pod snijegom nas kupa sunce, ali ono koje ne donosi nikakvu utjehu. Mi smo napušteni a napušta nas i način života kakav smo voljeli. Male neugledne konobe i kavane, one koje su zadnje odolijevale džentrifikaciji koju donosi turizam, počele su zatvarati svoja vrata preko zime prilagođavajući se tako novim ekonomskim tokovima na Mediteranu. Nijedna monokultura nije dobra. Ona se hrani svime na što naiđe pa tako i turizam, koji bi navodno trebao obezbijediti prosperitet određenom prostoru, jede taj isti prostor. Zajedno s prostorom na meniju mu je i način života malog, obično lokalnog, stanovnika. Pišem sve to zato što me je neki dan zatekla jedna loša vijest, jedna od onih kakvih mimo sunca izvan sezone dolaze s Mediterana.
Moram vam zbog toga ispričati priču o maloj neuglednoj kavani u kojoj i oko koje se odvijao jedan dio mog života.
Bilo je to prvo mjesto na koje su me prijatelji odveli po mom dolasku u Split. Bježao sam tada od jedne propale ljubavi. Ili sam od sebe, tko bi to znao, bilo je bitno samo otići negdje. Dogodilo se da me prijatelj pozvao da skupa radimo u Splitu. Sišao sam s autobusa, prijatelji su me dočekali na kolodvoru i odveli u srce splitskog Geta. Bio sam gladan pa su me odveli u neuglednu kavanicu, koju svi zovu „Tri volta“ unatoč tomu što se konoba zvanično zove „Dioklecijan“. Tamo su me odveli jer u toj konobi služe najbolji pršut i sir u Splitu. Stvarno sam dobio pošten sendvič od izvrsnog pršuta i sira složenog između dvije kriške kruha koji Splićani zovu „peka“ jer ima oblik saća iliti peke. Prvu sam noć, točnije jedan njezin dio, u Splitu proveo tako na terasi te konobe. Mjesto lokalni ljudi zovu „Tri volta“ zbog toga što terasa tog lokala stoji ispod tri velika nadsvođena prozora, volta koji gledaju na splitsku rivu. Sjedili smo na plastičnim stolicama tako uobičajenim za ugostiteljske objekte iz socijalizma.
Stolice su postavljene oko metalnih stolova. A profil ljudi koji je na njima sjedio je bio stvarno raznolik. Bilo je to jako živopisno mjesto: profesori, studenti, ribari, lučki radnici, šljakeri iz splitskog škvera, sitne protuhe i umjetnici, pa čak i poneki sportaš, svi su ti ljudi u vrelim splitskim večerima nalazili utočište na terasi konobe „Dioklecijan“.
Danas čitam, Venecija je potopljena. A u Splitu prvi put u 48 godina zalogajnica „Dioklecijan“ zatvara vrata preko zime. Njezin vlasnik prilično je ogorčeno govorio o tomu kako više nema smisla raditi preko zime. Njegovi stalni gosti i dalje dolaze, ali državni nameti su postali nesnosni. Čovjeku se više ne isplati raditi preko zime. Pao je tako možda i zadnji bastion splitskog načina života u samom centru grada. Posljed- njih godina „Dioklecijan“ je ostao zadnje mjesto na kojemu su se u centru grada i dalje skupljali lokalni stanovnici. Svi drugi prostori su postali nekakve ne- autentične spodobe novog vremena, onog u kojemu simuliramo sve pa i život i luksuz i odmor, sve je tu već godinama usklađeno potrebama masovnog turizma dok se život lokalnih ljudi preselio u tržne centre. Split- ski Geto, taj nekada živopisni, ludi, vibrantni komad planeta postao je pustinja. Život se iz njega iselio na rub grada. A Geto čeka novu turističku sezonu kako bi njegovim kaletama zabrujali znaci života. Split je tako otet Splićanima. Moji prijatelji, isti oni koji su me dočekali na kolodvoru tog sada već davnog ljeta 2005. godine, nedavno su shvatili da su ostali jedini stalni stanari svoje zgrade. Svi su drugi stanovi prena- mijenjeni, pretvoreni u hostele ili apartmane. Velika samoća naseljava naše gradove. Ponekad se zapitam jesmo li se sami pretvorili tek u simulaciju samih sebe. Ljuštura, to je svijet koji naseljavaju naša virtualna ega, sve se udaljava naoko se približavajući. Zato mi se ideja o Bogu čini sve važnijom. Nikada ga više nismo trebali. Kao utjehu, kao tvorca kojeg trebamo da nanovo izmisli svijet i ljude.
Knjižara u kojoj sam radio nalazila se svega tridesetak metara od zalogajnice „Dioklecijan“. Eh, da, nisam napomenuo, to nije klasičan restoran s nekom velikom kuhinjom. U šanku stoji škrinja za meso i roštilj a kuhana jela od kuće bi donosila supruga vlasnika kavane. Danas više nećete naći takva mjesta. Preko zime ih više neće biti ni u Splitu. S obzirom da sam radio dvokratno često bih pauzu za ručak proveo u „Tri volta“. Jeo bih ono što je tog dana teta Desa skuhala. Nekada bih poželio roštilj. Uvijek bi se za mene među svinjskim kotletima pronašao jedan teleći. Svinjski su bili za one „druge“ koji nisu tako često ručali na tom mjestu. Ako bih nakon obilne porcije pašta-fažola bio još gladan, teta Mare, konobarica, donijela bi mi repete, to je uvijek bilo na račun kuće. Teta Mare me pazila kao majka, znala je što volim i uvijek bi došla do knjižare napomenuti mi da je tog dana na meniju hrana koju volim. Eto, takvo je to mjesto bilo. I nadam se da će i dalje biti, da je ovo jedina zima u kojoj više neće biti večeri koje provodimo u „Trice“ na gemištu ili pivu dok se jugo valja pustim splitskim ulicama.
Kakav svijet! Više nije slučaj da tek ljudi napuštaju svijet već smo sve namjestili tako da i svijet napušta ljude. Gubim se u takvim mislima. Često pomislim da je to znak da starim, čim je sve više stvari za kojima žalim. Možda ne ide sve k vragu, možda više nisam sposoban razumjeti svijet. Makar sumnjičavo gledam na tu situaciju. Zašto su propisi bitniji od topline? Kad su ljudi prestali biti bitni drugima? Kad je to što nazivamo državom postalo bitnije od njezinih stanovnika? Uništavamo osjećaj doma kako bismo proizveli lažne vrijednosti. Kako je logistika u ratu zamijenila taktiku tako je novac zamijenio bilo kakvu vještinu i talent. Svi smo krenuli nekuda, a ne znamo kuda. Izgubljeni smo.
A ja sam volio kad krenem do „Tri volta“ među glasne i svadljive ljude koji bistre politiku, umjetnost i sport. Volio sam i kad bih se vraćao u Mostar, kad bih s brda vidio grad obuzela bi me toplina. Taj osjećaj je nestao progonjen mišlju da to više nije Mostar. Sve se češće pitam i da li sam ja više ja ili samo tumaram stazom koju je utro netko drugi. Sa kavanom „Tri volta“ nestalo je i Splita. Možda sam to slutio i ranije, jer iz daljine ni Split više ne prepoznajem kao ni svoj Mostar. Kuda bismo trebali ići ako su, da parafraziram Ujevića, poznata mjesta srca naših nestala s lica zemlje. Mi više ništa ne ostavljamo iza sebe, kuda čovjek prođe tu ni trava više ne raste, a bez lijepih naslijeđa nestat će i priča, a kad nestane priča više neće biti ni ljudi.
(zurnal.info)
