Ne dopustite nekad da vas truju kako bi ste vi dalje prenosili zagađenje. Jer to je opet rat u kojoj sirotinja gine za bogate. U kojoj ste posvađani s ljudima koje ne poznajete jer vas je netko napunio kojekakvim stavovima. Probajte umjesto stava stvoriti mišljenje.

Možda smognem snage priznati izdaju jednog dana, priznati ubojstvo, slomiti se pred sobom, klečati pred tim najstrašnijim od svih sudova kao što sam klečao na Brankovom grobu onog dana kad me konačno razotkrio, iako, o tome, nikom nije ništa rekao.

Deplasirano je krivcima za nedaće proglašavati pripadnike manjina. Izuzev ako to nije ona manjina koja je u poziciji moći i istinski kontrolira i usmjerava društvo, ako društvo uopće postoji izvan karnevalskih konsenzusa. Da društvo postoji, da, recimo, postoji na jugu društvo koje nije zatucano, onda bi to isto društvo shvatilo da je snažno onoliko koliko je zaštićena njegova najslabija i najugroženija karika.

Nema na svijetu ničeg usamljenijeg od mora. Ono je kuća koja trpi naše posjete i pati zbog naših napuštanja. Često potopi barku koju smo kupili kad smo pomislili da bismo trebali opet sanjati.

Hotel Ruža nije bio srušen. Bio je zapaljen i opustošen. Moglo ga se lako obnoviti. Tako bi se barem jedna uporišna točka naših djetinjstava vratila u mapu našeg postojanja. Sve što smo shvatili je da postajemo stranci u vlastitom gradu, da postajemo duhovi u gradu-duhu.

Žurnal eksluzivno objavljuje ulomak iz novog romana Marka Tomaša: "Knjiga za Maju". To je priča o jednom putovanju života, cjeloživotnoj krivnji i strahu od neuspjeha - uskoro u izdanju V.B.Z. Zagreb i BOOKA Beograd.

Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom.

Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.

Lijepo je imati vrhunski filmski festival ali treba se baviti ostatkom godine, svakodnevnicom, nju treba umivati, čistiti, popravljati do razine da SFF bude naš odraz u ogledalu a ne marketinška iluzija. Lijepo je vidjeti unikatne haljine s crvenog ćilima ali naša je stvarnost, na žalost, ona haljina koju je nabildani nasilnik iz Gradačca krvlju obojio u crveno.

Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje.

Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju. Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Tko raskrinkava banditluk u institucijama i imenuje vinovnike taj se automatski smatra neprijateljem RS – a. Ako kritiziraš Dodika ti to ne činiš kako bi raskrinkao njega nego kako bi potkopao temelje Republike Srpske te ugrozio opstanak srpskog naroda na ovim prostorima. Jer on, Dodik osobno, je jedini garant opstanka RS – a i srpskog naroda. Tako barem on tvrdi.

Nisam se kao drugi turisti čudio čestim štrajkovima radnika u javnom prijevozu, pogotovu radnika željeznice. Naprosto, štrajk je dio francuske političke kulture. Kao i drugi oblici prosvjeda. Uključujući one nasilne pa čak i kriminalne prirode. U Francuskoj je oduvijek, konstantno trajala neka vrsta socijalnog građanskog rata. Ponekad bi uzrok bio u, na silu skrivenom, rasističkom licu Republike

Nejasno je kako su političari „Trojke“ zamišljali da HDZ i SNSD nacionalna (nacionalistička) pitanja ostave po strani kada je jasno da njihove politike drugog sadržaja nemaju.

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta?

Pravni okvir je problem na svim razinama. Dejton je okovao ruke prirodnog progresa zemlje i dao prigodu raznim protuhama da se preko nacionalnog ključa švercaju na visoke funkcije. Ali kad pogledamo kadar kojim raspolažemo Dejton je spasonosna formula. I u okviru njega ima jedan, za nas očito tajni recept, za uspjeh. Naime, svatko bi trebao raditi svoj posao najbolje što može. I stvar će funkcionirati, u datim okolnostima izvući ćemo maksimum.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Na kraju nogometne karijere dočekao ga je san svakog klinca. Igra najveću utakmicu ueropskog i svjetskog klupskog nogometa i to kao veteran i apsolutna legenda europskog nogometa, jedini igrač koji je postigao više od 50 golova u tri različite lige petica.

Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.