PISMENA ZADAĆA: Festivalske i krvave haljine

Otvoren je Sarajevo film festival. Fotografije s crvenog ćilima preplavile su medije. Počinje najveći tulum u Bosni i Hercegovini, dani koje neki ljudi željno iščekuju cijelu godinu. Odjednom, kao nekim čudom, pokaže se da smo sposobni organizirati neki događaj sukladno najvišim svjetskim standardima. Sve je tu savršeno uvezano, od prezentacije, marketinga do prepunih filmskih projekcija te popratnih zabavnih i poslovnih događaja. Principi, oni osnovni, organizacije jednog svjetskog festivala i organizacije jednog društva, države napose, su u suštini isti. Znači – moguće je, sposobni smo, imamo ljude, znanje da sve ide savršeno glatko i na opće zadovoljstvo.

LIJEPO I LAŽNO LICE

Prva stvar koja je potrebna za sve to jeste suradnja različitih institucija od kojih svaka treba da odradi svoj dio posla kako bi mozaik na koncu bio savršeno sklopljen. SFF je, usudim se to napisati, moguća Bosna i Hercegovina koja se u sred kalendarske godine ukaže kao neka utvara u onoj realnoj Bosni i Hercegovini u kakvoj živimo svakodnevicu. SFF je naše lijepo ali i lažno lice jer ni po čemu nije odraz stvarnosti.

BH stvarnost je rezultat upornih političkih sukoba te još upornijeg sabotiranja ikakve suradnje između različitih društvenih instanci. Potpuno je morbidna činjenica da naše lijepo lice, sposobno za najveće organizacijske poduhvate pokazujemo stranim gostima i javnosti a sve ono najgore u nama i od nas prosipamo u svoja „četiri zida“ jedni drugima, ljudima s kojima živimo svakodnevno. Djelujemo kao disfunkcionalna, na krv zavađena obitelj koja pred gostima i u lokalnoj zajednici glumi obiteljsku idilu, lijepo obučena, nasmiješena, ljubazna prema drugima i između sebe čim kroče izvan kuće u vlada najcrnji emotivni mrak i prljavo lice ljubavi znano nam i kao mržnja.

Među fotografijama i kratkim vijestima s otvaranja Sarajevo film festivala skrila se vijest, doduše stara par dana, koja nam šalje upozorenje da bosanskohercegovačka mržnja jeste jedna od rijetkih stvari koja se uspješno zametnula u našoj zemlji proteklih tridesetak godina. Ona nas upozorava da će s protokom vremena mogućnost za suradnju opadati. Izvjesni golobradi mamlaz čije bi roditelje i profesore redom trebalo privesti i ispitati, imenom Aleksandar Aca Đokić snima i objavljuje na društvenim mrežama video u kojemu odašilje izrazito sladostrasnu, strastvenu mržnju prema Bošnjacima koja on naziva Turcima prijeteći smrću onome tko bi ga slučajno pokušao zaustaviti u potpuno umobolnom i ničim izazvanom internetskom pohodu. To dijete, a već mamlaz, je produkt one stvarnosti koja je dijametralno suprotna iluziji zvanoj SFF.

Aca, dijete zbog kojeg se čovjek sjeti one stare da je batina iz raja izašla, naša je svakodnevica a ona će s vremenom biti sve zagađenija mržnjom jer što vrijeme bude više protjecalo i što manje uporišta u stvarnosti mržnja bude imala, jer će rat, nadajmo se, biti događaj generacijama u prošlosti, ona će biti luđa, mitološka, ukorijenjena u trans generacijsko pamćenje i bit će snažnija, strastvenija, gotovo žudnja.

RADNICI U LIVNU

Nemar kakvom nema mjesta u bilo kakvom poslu rezultirao je padom balkona na dvojicu građevinskih radnika u Livnu. Kratka vijest koja se pojavila otprilike u vrijeme otvaranja SFF – a govori da je jedan od radnika poginuo na licu mjesta a drugi je hospitaliziran. Nemar ide ruku pod ruku s mržnjom, to je odnos spram svijeta i života pun omalovažavanja i nebrige. I to je sve u korijenu naše svakodnevice, stvarno i daleko od filmske magije.

Gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić nije se pojavila na otvaranju Sarajevo film festivala što je duboko ljudska i hvale vrijedna gesta jer naša stvarnost je žedna makar nesvrhovitih ali ljudskih gesti. Jer produkt naše svakodnevice, življenja u Bosni i Hercegovini, zemlji zatrovanoj mržnjom i nemarom, njezin presjek, sinteza nije SFF nego tragični događaj iz Gradačca u kojemu je osvjedočeni nasilnik prvo prebio pa ubio svoju partnericu a potom ranio još jednu ženu te presudio i još dvojici muškaraca da bi, na koncu, uvidjevši da ne može pobjeći policiji, presudio i sebi. S obzirom da je, po svemu sudeći, patološki nasilnik nekoliko dana prije prijavljivan policiji ali je ostao na slobodi bez ikakvog nadzora, možemo reći da smo svi kao društvo sudionici ovog tragičnog događaja. Nasilje nad ženama ovdje je praktički tradicija a sve češće rezultira smrtnim ishodom ali se očito ne smatra jednim od ključnih problema kojima se ovo društvo treba zabaviti. Zato je gesta gradonačelnice Karić jako bitna jer je u jeku slavljeničkog SFF raspoloženja barem na tren zadržala pažnju javnosti na užasnoj tragediji koja je, kako rekoh, rezultat naše političke i svake druge svakodnevice.

Važno je i to što je jedan od prvih ljudi koji je javno dignuo glas protiv nasilja nad ženama naš košarkaški reprezentativac, NBA zvijezda Jusuf Nurkić koji je kao dijete svjedočio obiteljskom nasilju koje je provodio njegov otac nad njegovom majkom i njihovom djecom.

„Opet žena kriva!! Dokle više????? Ona prijavila, nadležni ništa nisu napravili…“ – napisao je Nurkić na društvenim mrežama ujedno nas podsjećajući na još jedan tužni, žalosni rezultat naše „obiteljske“ netrpeljivosti.

KOŠARKAŠKA ILUZIJA

Samo dio ogromnog novca koji se ulaže u umivanje naše međunarodnog imidža bio bi dovoljan da naša košarkaška reprezentacija, jedna sasvim respektabilna i poštena momčad, ima pripreme dostojne izabrane vrste jedne države. Ali za čiju to radost trebaju igrati ti dečki, za koju stvarnost? Za svakodnevicu u kojoj nemaju osnovne uvjete na pripremama za pred kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre dok se javnost zatrpava sjajem, iluzijom SFF – a?

"Zadnjih 30 godina imamo iste probleme. Imamo velike probleme s uslovima svake godine, ne možemo osnovne stvari dobiti i nemamo se kome obratiti. Mi pravimo mnogo bolje rezultate od uslova. Mi nemamo uslove, četvorica spavaju u jednoj sobi. Nemamo kondicionog trenera. Političarima plate ne kasne, ništa im ne kasni. Mi moramo osigurati normalne uslove djeci koja u budućnosti žele nastupati za BiH. Kod nas je cirkus i odlazit će igrati za druge reprezentacije", poručio je Jusuf Nurkić tijekom jedne novinske konferencije ali javnost više zabavlja sjaj i glamur SFF iluzije pa na jad i bijedu svakodnevice poslovično okreće glavu ali tamo gdje ju okreću mediji jer, valjda, nije sve tako crno, evo sposobni smo za SFF, svijet može vidjeti što sve možemo.

Ali ipak se trebamo više baviti onim što ne činimo i što uporno zapuštamo nemarnim odnosom punim međusobnog omalovažavanja i mržnje. Sve su to stvari koje treba sustavno rješavati i dok god je SFF iluzija, lažno lice jednog primitivnog, ženomrzačkog, nacionalističkog, praktički feudalnog društva ja na Sarajevo film festival ne mogu gledati drugačije nego kao na jednu rasipničku, privatnu, elitističku ublehu koja služi za lažno predstavljanje i zavaravanje sirotinje po principu „kruha i igara“.

Lijepo je imati vrhunski filmski festival ali treba se baviti ostatkom godine, svakodnevicom, nju treba umivati, čistiti, popravljati do razine da SFF bude naš odraz u ogledalu a ne marketinška iluzija.

Lijepo je vidjeti unikatne haljine s crvenog ćilima ali naša je stvarnost, na žalost, ona haljina koju je nabildani nasilnik iz Gradačca krvlju obojio u crveno.

(zurnal.info)