PISMENA ZADAĆA: Od Raspotočja do Hollywooda

Sve navodi na zaključak kako je taj zid bio i početak i kraj, razdjelnica svjetova ali i epoha. Bio je sama suština 20. a njegovim nestankom započelo je 21. stoljeće. Zapravo su devedesete godine prošlog stoljeća bile one nulte godine stoljeća u kojemu živimo, prema tom računu, već trideset i koju godinu. Rušenjem Berlinskog zida raspao se istočni blok okupljen oko Sovjetskog saveza a s njim je sa svjetske političke pozornice nestao i „bauk komunizma“.

Kapitalizam se mogao razbaškariti i učinio je to vrlo brzo, barem što se tiče radničkih prava. Već osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazalo se kako se lako ukidaju i smanjuju teško izborena prava do kojih su kapitalističke države iznimno držale dok god su imale socijalizam kao protutežu. Stara je to i dobro poznata priča ali ono što fascinira je brzina kojom se korporacijski kapitalizam snašao u novim uvjetima kako bi moć vratio u ruke poslodavaca i minimizirao prava radnika istovremeno stvarajući okolnosti u kojima radnička solidarnost slabi iz generacije u generaciju. Gajim bojazan da bi se slična stvar mogla dogoditi na području ljudskih prava općenito u novonastalim uvjetima globalne krize i straha izazvanog ratom u Ukrajini. Ali to je neka druga priča.

NESTANAK RADNIČKE SOLIDARNOSTI

Sve ono što danas vidimo kao problem, ukoliko smo skloni gledati na stvari iz lijeve pozicije, korijene ima u periodu vladavine krvopija koje su se prezivale Thatcher odnosno Reagan. Potezi koje su povlačili još početkom osamdesetih godina 20. stoljeća najavili su ono što nas čeka u budućnosti. Sindikati su oslabjeli. Radnici su se počeli plašiti za svoja radna mjesta jer je nezaposlenost izazvana njihovim reformama konstantno rasla. Pripremilo se ukidanje kolektivnih ugovora. Počelo se provoditi plaćanje po učinku a veliki sustavi su dijeljeni na manje poslovne jedinice kako bi radnička solidarnost počela kopnjeti.  Kako je poznato, osjećaj moći i solidarnosti unutar radničke zajednice moguća je jedino u velikim sustavima gdje otkazivanje poslušnosti tisuću i više radnika ozbiljno ugrožava poslovne planove. Svi su ovi procesi intenzivirani u prvim godinama tisuću devetsto devedesetih.

Radnik je ostao sam i uplašen za svoje radno mjesto. Život rapidno poskupljuje i potreba je sve više raditi kako bi se osigurala egzistencija a ne tražiti tamo neka prava zbog kojih možeš izgubiti i to što imaš. Osim toga, štrajk je izašao iz mode jer se na „zapadu“ drastično smanjio broj radnika u sektorima tradicionalno sklonim štrajkanju, rudarski sektor je tu najbolji primjer.

Rudari su stare bundžije i drago mi je vidjeti da su još uvijek spremni boriti se za svoja prava svim legalnim sredstvima. Uspjeli su očuvati i solidarnost što potvrđuje spremnost svih rudara iz svih rudnika u okviru Elektroprivrede BiH da štrajkom podrže kolege iz Zeničkog rudnika. Žalosno je pak da osim jednog dijela ovdašnjih medija malo tko uopće obraća pažnju na situaciju u kojoj se nalaze zenički rudari. Čak se i naše sirotinjsko društvo toliko pogospodilo da se stidi svog radničkog podrijetla i identiteta. U Mostaru, recimo, nestaju i zadnji tragovi postojanja negdašnjeg rudnika zbog kojeg se, između ostalog, u ovoj kotlini i razvio grad.

RADITI OČAJAN ILI GLADAN

Diljem svijeta, pobuna, koju po definiciji prati nasilje, smatra se kaznenim djelom. Legalni oblici pobune, poput štrajka, dakako, ne spadaju u kaznena djela ali je, oružani prevrati po strani, kao i drugi oblici pobune, takav oblik demokratske, društvene komunikacije, čini se, odavno napušten. Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju.

Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Nemoguće je zaraditi za pristojan život radeći samo osmosatni posao. Prosječna odrasla osoba čak i u razvijenim zapadnim zemljama mora raditi dodati posao na pola ili četvrtinu radnog vremena kako bi živjela život dostojan čovjeka. Ako uopće možemo nazvati dostojnim život u kojemu doslovno polovicu dana, cijelih 12 sati provedemo na poslu. Takvi se problemi gomilaju već godinama a sustav ne pokazuje čak ni interes da se pozabavi rješavanjem istih. Sustav čak ima prilično ciničan stav spram svega. Parola je snađi se i ako je sve tako kako se žališ da jeste krivac si isključivo ti jer si nesposoban, lijen i td.

E, sad, izgleda tako dolazi do toga da se ljudi okreću, a kome bi drugom, jedni drugima i organiziraju ne bi li ukazali na ozbiljnost i dubinu problema. Ljudi, eto, ne samo u Zenici, pribjegavaju starim dobrim sindikalnim metodama pobune – štrajkovima. Sustav je donedavno reagirao podsmješljivo – ako neće raditi očajni radit će gladni. Stvar je namještena tako da – pojeo vuk magarca. Idemo dalje.

ŠTRAJKAJU LI MILIJUNAŠI?

A nije život poskupio. Naši su životi, zapravo, pojeftinili ako preračunamo koliko vremena dnevno trebamo izdvojiti kako bismo tek ostali na životu. Zbog toga nas se, opet to podvlačim htijući ukazati na značaj jezika, nacističkom terminologijom naziva resursima koji hrane nezasitno čudovište slobodnog tržišta.

Nisu više rudari i drugi radnici koji se bave surovim poslovima jedini koji se organiziraju i dižu glas zbog toga što u ovakvom sustavu ljudi postaju suvišni.

U Hrvatskoj su državni službenici, djelatnici u pravosuđu obustavili rad dok im se ne ispune zahtjevi i povećaju plaće sukladno povećanju troškova života.

Izgleda na ovim prostorima još uvijek udišemo zrak s izvora koje nam je u amanet ostavio socijalizam. Sindikati još uvijek nisu potpuno uništeni ili korumpirani a radnici se kao kroz maglu sjećaju da su imali neka prava.

U Francuskoj u štrajk, nakon prosvjeda koje su „osiguravali“, trudili ih se razbiti, štrajk najavljuju policajci. A najviše čuđenja izazvala je vijest o štrajku pisaca i glumaca u filmskoj industriji i to u Hollywoodu. Masa projekata je stavljena na čekanje a svaki dan kašnjenja u takvim produkcijama je gubitak ogromnih iznosa. To je nešto što je moralo zabrinuti mogule i velike produkcijske kompanije čija je pohlepa dovela do masovne produkcije koja je pak dovela do snižene cijene rada filmskih djelatnika. I, ne samo to, gospoda su počela zatezati s isplatama već ugovorenih honorara. Svejedno su reakcije kao – daj, milijunaši štrajkaju! U Americi se milijuni lako izgube a ljudi koji štrajkaju su kao i obični industrijski radnici – prvi u proizvodnom a zadnji u prehrambenom lancu.

Nešto se, dakle, čudno događa, na stranu klimatske promjene i užasi s kojima nas suočavaju skoro svakodnevno. U svemu tome ljudi sve teže vlastitim radom uspijevaju ostvariti pristojnu egzistenciju. Troškovi života svakodnevno rastu a rad se cijeni sve manje. Čovječanstvo postaj teret samo sebi. Ljudi su suvišni sustavu kojeg su sami kreirali. Zato mi se ovi štrajkovi čine kao zadnji pokušaj očajnika da zaustavi srljanje u propast. A štrajk tek legalni način pobune. U Francuskoj smo vidjeli kako može izgledati pobuna koju se smatra kaznenim djelom. Pitanje je želi li kapitalizam i može li podnijeti, konstanti kaos na ulicama gradova tzv. razvijenog zapadnog svijeta?

Nekad se stvara dojam da proračunato vodi k tome kako bi očajnike stavljao izvan zakona i nastavio po starom. Samo nada je ta koja priželjkuje barem ostatke ljudskosti u prijelomnim trenucima i situacijama.

Nada kao zadnje utočište očajnika.  Od Raspotočja do Hollywooda!

 

(zurnal.info)