Pismena zadaća: Ko je ubio Branka?

Ne znam kada i kako se to dogodilo, doduše imam neke pretpostavke, ali strah, poput nekog divljeg tumora, prožeo je cijelo moje biće, život, ili ono što je ostalo od njega, ako sam ikad uopće imao nešto što se moglo nazvati životom.

Možda je sve počelo pretjerivanjem. To je jedna od pretpostavki. Dugi niz godina sam pretjerivao s različitim stvarima. Malo sam spavao, slabo jeo, živio sam u općem neredu i kad se ponovo trebalo sabrati nisam imao nikakve šanse, a zaklinjao sam se da je cilj svemu uživanje. To je bio osnovni princip po kojem sam živio. Uživati do granica živčanog rastrojstva. I sad je tu, to živčano rastrojstvo i ja se ne znam s njime nositi.

Kad sam odlučio da je kraj pretjerivanju htio sam ponovo krenuti u dugačke vožnje biciklom uz morsku obalu, ali bilo me je strah, čim bi biciklo niz kakvu manju padinu krenulo brzinom za koju mi se činilo da je ne mogu kontrolirati disanje bi mi se ubrzalo, iz grudi bi krenula nekakva maglena masa koja bi me gušila, tjerala mi Adamovu jabučicu na iskakanje, oblio bi me znoj, hladan i ljepljiv, slivao mi se u oči i uši. Zaustavio bih se, teško dišući, klonuo i izbuljenih očiju koje su pulsirale skupa sa srcem koje bi udaralo u rebra kao da želi probiti tu rešetku kostiju koja ga zarobljava. Još gore je bilo prigodom prvog leta avionom nakon godina uživanja. Umalo se nisam ugušio. Tresao sam se, znojio, teško sam disao, grčevito se držeći za rukohvate sjedala, pritiščući leđa o naslon takvom silinom da se stjuardesa pobojala da ću ga pokidati. Ona, bila je lijepa, mlada plavokosa austrijska djevojka, držala me za ruku i govorila mi utješne riječi. Jedva sam se smirio i do kraja puta sam čitao novine takvom revnošću kao da u njima tražim nešto od krucijalne bitnosti za moj život. Činio sam sve da ne mislim na visinu, savijanje krila, treskanje trupa aviona, na zatvoren prostor, na nemogućnost da odlučujem, na blizinu smrti. Na motor nikad više nisam htio sjesti. Nije bilo šanse. To je sve dovelo do toga da ni dan danas ne želim polagati vozački ispit. Strah me brzine koju ne mogu kontrolirati.

Strah me svih stvari koje ne mogu kontrolirati, strah me ljubavi, vožnje u liftu, pijanih gužvi, policijske patrole, stanovanja na 13. katu, skokova u more, vožnje kajakom u kojoj sam nekad toliko uživao, halucinogenog djelovanja droge, pijanstva, naredne cigarete, stomačnih tegoba, nepoznate hrane, fašista koji čuče skriveni u ljudima, građevinskih radova, struje, plina, stakla, šume, planine, otvorene ceste.

Pitam se što bi na sve to rekao moj pokojni otac? Taj je bio neustrašiv, makar gledano mojim djetinjim očima. Čak je i umro bez trzaja, iako iznenada, naprosto je ušao u kuću jednog proljetnog popodneva, otišao u sobu, legao u postelju i zaspao. Iza njega je ostalo gazdinsko imanje na selu u ravnici i gomila priča, crtica, legendi, skoro mitova.

Švercanje jeansa iz Italije, iskakanje iz vlaka na granici. Glavni zgoditak na lotu. Tri godine zatvora zbog pronevjere državnog novca. Propao brak. Legendarne kafanske tučnjave koje se i dan danas prepričavaju poput nekog akcijskog filma. Lov sa jugoslavenskim generalima kad je prvi put dobio batine od oca, jer nije htio pucati na zeca. Ford Capri zbog kojeg su se svi nadimali od zavisti. I onda, moja majka i njihov život sav u sticanju i građenju, marljiv i slijepo predan odgoju djece. Ovako gledano, cijeli ljudski život stane opisan u nekoliko upamćenih trenutaka, a sva masa onog «običnog vremena», što li je s njim bilo, da li se uopće dogodilo?

Gajim sumnje, vidim zavjeru u očevoj smrti, nešto podmuklo i ružno, sasvim ljudski. Kako je, potpuno iznenada, srce takvog čovjeka moglo puknuti?

Često pokušavam rekonstruirati taj dan. Točno znam njegov tijek iako sam bio nekoliko stotina kilometara daleko. U glavi mi je precizna mapa očevog kretanja tog posljednjeg njegovog dana na ovom svijetu, toliko sam puta s ocem prešao istu rutu.

Negdje oko 11 sati prije podneva Branko je zakačio automobilsku prikolicu za kuku i u nju natovario alat. Zatim je otvorio tešku drvenu kapiju, oba visoka krila i izvezao automobil na ulicu ispred kuće. Za autom je na ulicu istrčao pas Lucky, mali šareni mješanac kojeg je Branko na rukama vratio u haustor i zatvorio kapiju. Sjeo u automobil, skrenuo desno i između breza koje su rasle s obje strane ceste odvezao se prema kraju sela gdje je počinjala mala visoravan posuta, uglavnom, vinogradima i voćnjacima. Nakon dva kilometra zaustavio se na svom imanju. Izvadio je alat iz prikolice, odnio ga u voćnjak. Spustio je dvije boce piva u bunar i krenuo s poslom. Imao je običaj da radi negdje do 5 sati iza podneva. Tad je bilo vrijeme ručku, nakon popodnevnog odmora njegove žene. Nešto prije 5 sati izvadio bi pivo iz bunara i ugasio žeđ koja bi ga morila nakon napornog posla i opojnog proljetnog sunca. Kad je popio pivo vratio je alat u prikolicu i istim onim putem vratio se u selo.

U kući u kojoj se i rodio postoji lokal u kojem je oduvijek bila krčma Fazan.

Branko je običavao po povratku s vinograda proći kroz kafanu, javiti se gostima i konobaru i tek onda ući u kuću. Tako je napravio i tog petka prije šest godina.

Ali što se dogodilo u kafani? Što je čuo? Tko ga je uznemirio?

Kad je ušao u kuću rekao je ženi da mora malo prileći prije nego ručaju. Otišao je u sobu čiji su prozori gledali na ulicu, na bjelokore breze, legao u krevet, sklopio oči i više se nije budio. Ne znam da li mu se soba s visokim stropovima okrenula prije nego je zauvijek zaspao. Ne znam ni da li mu je cijeli život proletio pred očima. Ne znam na što je zadnje pomislio, koga se sjetio, da li je umro gnjevan ili spokojan, možda zabrinut, jer trebalo je pretočiti vino.

Cijeli dan proveo sam s prijateljima. Sjedili smo na kamenim terasama iznad rijeke, srasli sa stolicama pletenim od trske, uživali sunce i svježe mirise rascvjetalih obala.

Vrijeme prolazi, reklo bi se beskorisno, ali opet, kako bezraložna može biti sreća, čista, ničim izazvana, baš kao tog dana, jednog petka prije šest godina.

Vrijeme je irelevantno, nebitno, dovoljna je sekunda i sve se nepovratno mijenja.

Kad sam ušao u kuću baka je držala telefonsku slušalicu u ruci vidno uznemirena. Okrenula se prema meni, pogledala me, zaustila Brankovo ime i već mi je sve bilo jasno. Branka više nije bilo, došao je kući s vinograda, otišao u sobu, legao u postelju, zaspao i više se nije budio.

Je li to bilo drvo u parku ili stub javne rasvjete? Gdje su te našli kako visiš, mlad i mrtav od previše duše? Jesi li stvarno bio pijan? Koga si čekao? Jesi li kovao planove za naredne dane, zapisivao misli na kafanskom stolnjaku? Jedna drugarica tvrdi kako je čekala da izađeš iz kafane, dogovorili ste bitan sastanak, očekivala je da joj izneseš što ćeš slijedeće poduzeti, što ćeš napraviti, uraditi, htjela je čitati tvoje nove pjesme, ali ti si bjesomučno pio i ona je uzalud čekala, zamolila je nekoga da te dovede kući, ali taj te čovjek više nikad nije vidio. Što te nagnalo da su ugušiš? Tko te uzverao na drvo s omčom oko vrata? Kakvu si pjesmu imao na usnama prije nego si krenuo u posljednju noćnu šetnju? Kako se tvoje tijelo klatilo u magli? Je li studen grčila prste koji su vezivali tvoj vrat? Znaš li da kad gledam tvoje fotografije pomislim kako sličiš na Majakovskog? Bio si živi spomenik, kip, brončana statua, glatka, sjajna kao vatra i kao ništa. Kakav je bio krik ljudi koji su te pronašli u jutarnjoj magli: bolan, zgađen, histeričan? Je li nalikovao urliku Brankove žene kad je shvatila da je mrtav? Koliko je zapravo mrtvo biti mrtav? Što je slavnije: rađanje, život ili smrt? Sati, godine ili vječnost?

Sigurno sam ga izdao. Postoje stvari koje ne mogu priznati ni pred samim sobom. Izdaja. Srce je puklo kad je saznalo za podmuklost vlastite krvi. Tko je prenio vijest o izdaji u zadimljenoj kafani? Tko je prekinuo Brankovu pjesmu?

Čovjek ne može letjeti. Strah je izdaja. Toliko noći provodim bez sna u strahu od prozora i provalije koja se nalazi ispred njega. Što znači neprobuditi se? U snovima mi se javlja očeva samrtnička postelja, prazna od života, nema glave na jastuku, tijela u bjelini. Kako se sebi oduzima život? Možda zakletvom, odricanjem nečega u ime nečega drugog, ili bacanjem kroz prozor, vezanjem konopa na granu, otklizavanjem u ludilo, put s kojeg nema povratka, gdje je samo ja prema sebi otvoreno, taj konačni odnos, zatvorska ćelija od kristala, krhka, a opet dovoljno čvrsta da nas ne pušta napolje. Zašto toliko strahujem od ulaska u tu novu svjetlost, koja se tako često probija kroz guste nizove misli i doziva me u taj privlačno osvjetljen prostor? Strah je kristal. Uvijek se nekako izgubim u tim mislima. Smeta mi svjetlost koja se tako pravilno lomi i pada na moje lice. Možda smognem snage priznati izdaju jednog dana, priznati ubojstvo, slomiti se pred sobom, klečati pred tim najstrašnijim od svih sudova kao što sam klečao na Brankovom grobu onog dana kad me konačno razotkrio, iako, o tome, nikom nije ništa rekao.

(zurnal.info)