PISMENA ZADAĆA: Kako smo dobili poklon koji se zove Luka Garza?

Kako brzo vrijeme prolazi. Koliko kratko u životu možemo sanjati. Prekasno to shvatimo. Natrag se kroz vrijeme ne može. Zato bi bilo lijepo stvoriti svijet koji djecu, ljude koji su još uvijek sanjari, potiče da pod svaku cijenu inzistiraju, posvete se življenju svojih snova, ostvare život iz dječje mašte. Za to bi prvo trebalo ukinuti strah koji je važan faktor u procesu odrastanja. On postavlja naše granice a nekada su naši snovi izvan zone koju su nam odredili strahovi usađeni odgojem. Koliko si puta u životu možemo dopustiti propast? To se zapita većina i onda odluči igrati na sigurno, kretati se kroz život ugaženim, za njih predodređenim stazama.

ŽIVOT U IGRI

Djeca snatre o provođenju života u igri. Kroz godine vremena za igru je sve manje. Kada ga više nema skoro nikako znači da smo odrasli ljudi. Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.

Opet, mali je broj onih među dječacima koji svakodnevno rade na ostvarenju svojih sanjarija, maštarija kojima se najčešće uspavljuju u onim trenucima mira kada završi dan i možemo u samoći biti sa svojim mislima. Malo njih svakodnevno pokušava kopirati poteze svojih uzora. Malo ih je koji bezbroj puta iznova pregledavaju snimke s utakmicama timova i igrača čija ih je vještina toliko zavela da joj žele posvetiti život. Dobro je ako takvi, ti rijetki, imaju potporu roditelja, još bolje ako su i njihovi roditelji pokušavali izgraditi sličan životni put o kojemu oni maštaju.

Važno je razumijevanje okolice za snove jednog djeteta. Potpora da ih se ostvari još je važnija. Jer malo je onih među nama koji idu kroz život putovima kojima nitko prije njih nije išao, većina nas se kreće utabanim stazama, isprva smo pratnja, docnije se red pomjeri pa budemo na čelu kolone dok ne potrošimo najvrjedniju valutu u ljudskom životu – vrijeme. Nje nitko nema neograničeno pa je lijepo ukoliko je trošimo onako kako smo željeli oduvijek, još od djetinjstva.

Koliko je samo bosanskohercegovačkih dječaka koji sanjaju o reprezentativnom dresu. Koliko ih je koji snatre o tome kako nadilaze ovo društvo po svim parametrima i uspijevaju živjeti svoje snove. Vjerojatno već sada znaju da to mogu samo usprkos tvorničkim postavkama svoje zemlje koja nikome, osim pohlepnima i gladnih moći, ne ide na ruku. Njezin cinizam spram vlastite djece toliki da i BH košarkaška reprezentacija na pretkvalifikacijski olimpijski turnir odlazi kao dječaci koji su se samoinicijativno okupili da odigraju koju utakmicu „iza škole“.

Srećom su to prkosni dječaci koji su većinom iz prkosa i uspjeli pa neće dopustiti da išta remeti u življenju njihovih snova. Ali otkuda, pobogu, među njima jedan koji je odrastao u drugačijim okolnostima i imao svu potporu pokušaju da ostvari svoje snove!? A danima je pokušavao kopirati poteze Kareema Abdula Jabara čije je VHS kasete bjesomučno pregledavao da bi mogao što bolje upiti sve detalje nekog čudesnog poteza tog čudesnog igrača. Garza govori kako su nadahnjivali i europski igrači poput Sabonisa, Kukoča, Divca, Dražena Petrovića ali je Jabar na posebnom mjestu, onaj čija ga je igra očarala toliko da mu je košarka postala životno opredjeljenje, poziv a ne posao.

MINUTA KOJA NEDOSTAJE

Otkud poklon u vidu Luke Garze bosanskohercegovačkim ljubiteljima košarke?

Dečko je Amerikanac, bio je jedan od najboljih sveučilišnih igrača u svojoj generaciji. Na draftu je bio tek 52. pik. I već par godina skoro da živi svoje snove. I odjednom dolazi igrati za BiH. A baš je on ono što smo trebali da postanemo reprezentacija koja može igrati s bilo kojom europskom izabranom vrstom i pobijediti. Trebao je netko treći tko bi povukao pored Nurkića i Muse i uz potporu drugih igrača podignuo reprezentaciju za cijelu jednu razinu više. Odmah je to pokazao i bio ponajbolji igrač kada je trebalo jer ni Nurkić ni Musa ne mogu baš toliko povući, ljude ionako previše trošimo pa nekada u ključnim trenucima nemaju svježine ni koncentracije da potegnu i učine što se od njih očekuje.

A dobri smo, sasvim dobri, sporo palimo, utakmice uglavnom na početku gubimo da bismo prema kraju bivali sve bolji. Nekada nam na žalost nedostaje još koja minuta, onda kada presporo uđemo u utakmicu. Zato je jako važno da smo dobili još jednog ključnog igrača. I to Amerikanca sa svim dobrim odlikama koje ta činjenica nosi sa sobom. Dečko, na primjer, obrani pristupa jednako entuzijastično kao i napadu. To nas je izvuklo protiv Izraela i donijelo nam finale pretkvalifikacija protiv Poljske. Možda je u pravu Teo Alibegović kada tvrdi da bi uz dodatak njegovog sina Amara i Nemanje Gordića ova momčad mogla do neke medalje na velikim natjecanjima. Ali za sada je važno i jako dobro da imamo Luku Garzu kome je Alibegović inače tetak, oženjen je sestrom njegove majke Šejle Muftić kojoj imamo zahvaliti činjenicu da je Garza i pored interesiranja od strane Američkog saveza izabrao Bosnu i Hercegovinu.

Luka je htio ispuniti obećanje koje je dao svojoj mami i zato je izabrao BiH da bi se, pred turnir kojeg zadnjih dana igramo u Poljskoj, našao u situaciji u kakvoj nije bio nikada u životu. I zadivljujuće je da ga to nije poremetilo, da ga susret sa stanjem u BH košarkaškom savezu nije demotivirao, da je prežvakao taj kulturološki šok i krenuo igrati na radost svoje majke i svih nas koji pratimo ovu momčad sastavljenu od dobrih, poštenih momaka koji daju sve od sebe na svakoj utakmici svjesni da spadaju među privilegirane, one koji žive san, žive igrajući se.

A i Garza je kao dječak sanjao NBA i daje sve od sebe da živi taj san i raduje one koji tek preko njega i suigrača mu, posredno proživljavaju svoje dječačke snove. Izlaze pred pune tribine i dodaju se i poentiraju u igri s loptom. Za sve nas koji smo s njima dijelili sanjarije i poteze omiljenih igrača pokušavali izvesti na terenima „iza škole“.

(zurnal.info)