Pismo s juga: Ruža u gradu duhova

Ne znam da sam ikada i na jednoj ženi vidio takav ruž za usne. Ne znam kako približiti tu nijansu crvene boje. Možda bih trebao probati sa – dublje od krvi. I to bi bilo tek približno objašnjenje, opis koji vam ne može točno opisati kakva je bila boja tih ruža u mostarskim baštama.

Mislim da se zbog nesposobnosti da opišem, da prizovem iz vlastitog sjećanja tu boju nikada nisam usuđivao pisati o tomu. Ali, eto, dublje od krvi, takva je to boja bila, takve su ruže rasle iza kuća u mostarskim mahalama i ispred mostarskih džamija. I takav im je bio miris, toliko dubok, težak, opojan, takav da bi vas zahvatila blaga nesvjestica u večernjim satima kada bi te ruže ponajviše izvele svoju ljepotu u šetnju po ljudskim očima i nosnicama. Takve su naselile moja sjećanja i zbog još jedne stvari.
Naime, nekada se u Mostaru od tih ruža pravio sok. Da, pravi sok „na razgađanje“, sirup kojeg uspete dva prsta, ili jedan prst ako volite manje slatko, u čašu i onda ga prelijete hladnom vodom i pijete. Taj se sok obično služio uz popodnevnu kavu, pogotovu kad dođu gosti. Sok s mirisom i aromom ruža iz mostarskih bašti. Na dnu prozirnih staklenih boca u kojima se čuvao taj sok bio je talog ružinih latica koji je ispuštao svoju boju i miris u vodu i šećer kojim bi ih zalijevale naše bake.

Onda je došao rat. Čuli ste za njega. Gadan i nepristojan gost koji je naopačke izvrnuo naše živote iz kojih je nestalo puno toga, pa tako i taj čuveni mostarski sok od ruža.
Od rata ga nisam pio. Kao da je zaboravljen. Ponekad mi se učini da sam ga ionako izmislio u svojoj djetinjoj glavi koja je sklona mitologizirati vlastito bosonogo djetinjstvo. Nigdje vam više ne poslužuju sok od ruža. Sok koji ima boju i miris dublji od krvi, neobičan po svemu, nimalo nalik ni na što drugo. Baš zbog toga mi je teško opisati i ruže i sok, ali mi se čini, dok kuckam ove redove, da mi nekako uspijeva opisati kako je bilo obojeno i kako je mirisalo moje djetinjstvo koje mi izmiče i migolji se kao zaseban organizam koji šeta mojim uspomenama.
Ne znam gdje su nestale one ruže na koje su mirisala mostarska predvečerja. Ne znam ni zašto je, između ostalog, zaboravljen i onaj sok koji je odisao nekom skromnom, uljudnom gospodštinom. Znam samo da nikada neću zaboraviti ruže mog djetinjstva.

Jednu od njih, na sami rub mostarskog Starog grada, zasadio je arhitekt Zlatko Ugljen. Bilo je to tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom periodu arhitektura i život, iz ove perspektive, kao da su cvali u Bosni i Hercegovini. Tako je na rubu mostarskog povijesnog centra procvao i hotel „Ruža“.

Umjetnik, u ovom slučaju arhitekt, zadubio se u prostor u kojemu operira. Otplovio je u tradiciju isuvereno vladao modernošću. Pogledao je oko sebe i stvorio djelo nalik cvijetu ruže. Igrao se otvorenim i zatvorenim prostorima i kada biste njegovo djelo gledali sa strane uistinu bi vam se učinilo da se pred vama otvara cvijet bijele ruže. Toliko je slojevita a opet jednostavna ta građevina bila. Svaki njezin dio bio je kao latica, a opet se sve zatvaralo u čašicu i činilo se da je građevina zapravo sva od jasnih, sigurnih, pravih geometrijskih oblika.

Građevina se naslanjala na Stari grad i savršeno se uklapala u taj prostor, kao da je bila njegov prirodan nastavak. Ništa oko sebe nije zagušila. Puštala je povijesni dio Mostara da diše svojom ljepotom i jednako se uklapala u moderne građevine i brda koja su joj bila u zaleđu. Ta je građevina bila jedna od ruža u mostarskim baštama, bijela ali pitoma i podatna. Odisala je skromnom gospodštinom, samozatajnom baš poput soka od krvavocrvenih mostarskih ruža.

Gospodština podrazumijeva da se ne rasipate ljepotom, ona, za razliku od skorojevića, nema bahatosti, grubosti i ne gura vam prst u oko. Diskretna je poput savršene pjesme, one koju nikada nisam napisao. Ljepota, jasno vam je to, nema u sebi agresivnosti, ne napada vas svojim atributima, svjesna je sebe na neki zaboravljeni način – kao da zna da će je netko dostojan primijetiti, kad-tad, jer njoj se nigdje ne žuri, istinskoj ljepoti vrijeme ne može ništa, vrijeme i godine joj samo donose mudrost i dostojanstvo. Volio bih da je to slučaj s mojim uspomenama i sjećanjima. Kao i da je to slučaj s tom mostarskom ružom koju je posadio Zlatko Ugljen.

Ali onda je došao rat i razlomio vrijeme-prostor. Zaboravljena je vještina pravljenja soka od ruža, a ona bijela ugljenova ruža bila je rastrešena i išamarana punom snagom eksplozivne ljudske gluposti.

Nakon rata bio sam u poznom tinejdžerskom dobu. Većina mojih prijatelja isto tako. Skupili smo se sa svih strana. Neki su od nas izašli iz podruma u kojima su se skrivali tijekom rata, neki su skinuli uniforme, neki su izašli iz logora, a mi sretniji smo se vratili iz nekih manje-više mirnodopskih uvjeta. Bili smo puni strasti za životom a kretali smo kroz mapu smrti u koju se pretvorio naš grad. Maštali smo kako mijenjamo tu mapu. Kako na mjesto smrti vraćamo život. Kako u našim baštama i oko nas cvatu ruže. Kako nam popodne s kavom na stol poslužuju opojni sok od ruža. Tako smo budni sanjali dok smo se skrivali po ruševinama našeg grada.

Jedna od lokacija na kojoj smo se skupljali bio je hotel Ruža. Bio je to jedini visokokategornik u Jugoslaviji koji nije imao bazen. Ali imao je jednu osobitost zbog kojeg je bilo moguće da dobije najviše kategorije. Naime, kroz kavanu tog hotela prolazila je rijeka, ona manje poznata mostarska rijeka – Radobolja. Mi smo si, nakon rata, konačno mogli priuštiti da boravimo u tom hotelu. Skupili bismo džeparac među sobom, kupili bocu nekog žestokog pića kako bismo se prije izlaska u neku kavanu donekle opili jer nismo imali dovoljno novca da cijelu noć pijemo u kavani. Onda bismo lutali kroz hotel Ružu i svaku večer izabrali neku drugu terasu ili prostoriju u kojoj bismo se družili razmjenjujući snove o osvajanju svijeta, o penjanju na njegov sami vrh. A jedini vrh na koji smo tada uspijevali dospjeti bio je najviši balkon hotela Ruža.
Onda je uslijedila poslijeratna obnova. U grad su počeli dolaziti turisti. Ruševine su zatvorene i mi smo se razmiljeli po gradu. Jedino što smo nosili sa sobom bili su snovi. Nosili bismo i naše djetinjstvo, ali njega nigdje nije bilo kao ni onog soka od ruže.

Hotel Ruža nije bio srušen. Bio je zapaljen i opustošen. Moglo ga se lako obnoviti. Tako bi se barem jedna uporišna točka naših djetinjstava vratila u mapu našeg postojanja. Sve što smo shvatili je da postajemo stranci u vlastitom gradu, da postajemo duhovi u gradu-duhu.

Postali smo nebitni vlastitom gradu. Industrija je tako odlučila. Naši snovi, sjećanja, uspomene, ništa od toga više nije bitno. Bitno je zadovoljiti opće ukus. Bitno je nahraniti ego skorojevića. Zadovoljiti njihovu sujetu. Zato je gospodština ustuknula, povukla se pred najezdom nečega što mi nismo bili sposobni razumjeti. Lice i naličje grada pali su kao žrtve poslijeratne obnove za koju mi se čini da je samom gradu nanijela više štete nego glupave i ničim objašnjive ratne operacija. Mislim, kakva glupost – želite zauzeti neki grad i u to ime ga potpuno srušite i devastirate! Takav je to rat bio. Ničim objašnjiv osim ljudskom glupošću koja ide ruku pod ruku s pohlepom.

Arhitekti ne zamišljaju cvijeće baš kao što ni bake ne prave sok od ruže.
Na mjestu negdašnje Ruže niče hotel Ruža Marriott. Najviše liči na bunker. U prostor je nahrupio siledžija pred kojim su se naši snovi morali povući. Beton i crno staklo. Nigdje zraka, mirisa i okusa. Nigdje krvavocrvenih ruža ni mirisnih predvečerja.

(zurnal.info)