PISMENA ZADAĆA: Robovi umjetne inteligencije

Berači čaja u Keniji su se pobunili iskalivši svoj bijes na onome što im otima posao. Tijekom 2022. godine na Kenijskim plantažama čaja uništeno je desetak mašina za branje čaja od kojih svaka u berbi može zamijeniti stotinu radnika. Kenijski berači čaja su shvatili ono o čemu u posljednje vrijeme svi pomalo razmišljamo s obzirom smo doslovno zatrpani gomilom vijesti i rasprava o umjetnoj inteligenciji koja napreduje krupnim koracima i pokazuje da bi uskoro mogla zamijeniti ljude u mnogim poslovima.

Mehanizacija za branje čaja i AI možda na prvu nemaju dodirnih točaka ali nam govore istu stvar – ljudi su konačno postali višak u vlastitoj ekonomiji.

Međutim, dok mi strahujemo od neke buduće pobune strojeva i osamostaljenja umjetne inteligencije s razvojem tehnologije događa se ono što kapitalizmu kakav divlja svijetom razvoj tehnologija, koje odmjenjuju ljudsku radnu snagu, ide na ruku jer smanjuje troškove rada i samim tim uvećava profit. Osim toga, isključuje mogućnost onoga što se događa u Keniji – nema mogućnosti ljudske pobune. A to je ono čega se ovaj bezlični, depersonalizirani robovski sustav ponajviše plaši.

Jasno nam je svima da nas je previše na planetu. Toliko nas je da doslovno izjedamo planet koji je omogućio uvjete za razvoj života. Izjedamo ga zbog ekonomije uglavnom zasnovane na zadovoljavanju osnovnih i manje osnovnih ljudskih potreba. Kapitalizam podrazumijeva stalni rast što znači bjesomučnu proizvodnju viškova pa i gomile čovjeku gotovo potpuno bespotrebnih stvari. U središtu ekonomije kakva danas vlada svijetom više uopće nije čovjek. Samim tim se nemamo što čuditi da smo postali višak, točnije preveliki trošak u procesu proizvodnje. Zato se svijet odavno i podijelio na onaj s jeftinom radnom snagom u kojemu se proizvodi i onaj u kojemu se stoljećima akumulirao kapital te je praktički pretvoren u golemi tržni centar u kojemu se nudi roba proizvedena daleko od naših očiju i osjetljivih ljudskopravaških želudaca.

Europa je, na primjer, postala muzej gdje ljudi iz „novog svijeta“ i onog starijeg ali donedavno siromašnog, dolaze gledati stare građevine i domoroce koji se bave menadžmentom u kulturi i ispijaju kave po gradskim trgovima.

Stvari su se tu malo pretumbale jer se sirotinja koja proizvodi malo izdignula iz siromaštva te svjedočimo općem rasulu koji je zapravo borba uspostavljanje novih, za neke, i održanje starih, za druge, pozicija. A sve to u trenutku kada je tehnologija došla do stadija u kojemu se čini da bismo mogli postati višak i u onim područjima za koja se činilo da mašine nikada neće moći pokriti. Na primjer, jedna od takvih stvari trebala je biti i pisanje ovog teksta koji je pun općih mjesta i većini ljudi od prije poznatih stvari. Vjerojatno ga je mogla, a možda i jeste, napisati i umjetna inteligencija. Prikupila bi podatke, baš kao što mora i čovjek kada priprema neki tekst, te bi na osnovu usvojenih podataka kreirala tekst na zadanu temu. Ono dokle, tako kažu, AI još nije dobacio jeste da ima vlastitu perspektivu, stavove, svjetonazor. Ako samo iznosim podatke i gomilu općepoznatih fraza postajem uistinu teret firmi koja me mora plaćati svakog mjeseca za ono što radim. Srećom u okružju sam koje isključuje utrku za profitom te sam relativno siguran.

Ono što mi u pobuni kenijskih berača čaja jeste zanimljivo da stječem dojam kako njihov bunt nije tek puki pokušaj da zadrže posao i na isti upozore nadležne institucije države. Povećanje nezaposlenosti nadležnima još uvijek predstavlja problem pa su se potrudili uvesti neke restrikcije kako bi velikim kompanijama, koje se bave trgovinom čajem, ograničila uvoz mašina i nametnula model 60 prema 40% u korist radnika.

Ljudska pobuna je ono od čega kapitalizam i politički centri moći oduvijek zaziru.  

Sada smo u stadiju kada se ne radi o pukoj borbi za radna mjesta. Došli smo u fazu kada se treba boriti doslovno za pravo na postojanje.

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta? Bez obzira na pad troškova proizvodnje svjedoci smo da sve konstantno poskupljuje. Gomila je tu paradoksa za koje nisam siguran da sustav u kojemu živimo ima ikakva rješenja.

Zato su scenariji koje puno ljudi vidi prilično grozomorni. Djeluje kao da čovječanstvu slijedi borba za puki opstanak.

Bivalo je čovječanstvo i prije na sličnim križanjima kada se situacija činila bezizlaznom. Industrijska revolucija dovela je obične ljude na rub ludila. Odjednom je nestalo Boga, zamijenjen je političkom ekonomijom. Uslijedili su veliki ratovi, globalna krvoprolića nakon kojih su slijedili periodi emancipacije i progresa, nekakvog globalnog dogovora. Sadašnji i „new deal“ skore budućnosti čini se gorim od svega čemu su ljudi kroz povijest svjedočili. Prije je čovjek uvijek bivao u središtu zbivanja. Sada je postao izlišan i cijela se vrsta mora boriti za opstanak. A to će biti rat svih protiv sviju, totalni kaos, novi barbarizam koji će trajati dugo, dugo, možda i do posljednje ljudske jedinke. Bog je vraćen u opticaj ali je prilično nezainteresiran za odrode kakvi su spram njega ispali ljudi.

Šalim se, dakako. A šala je loša čim nitko nije primijetio da je posrijedi šala.

To je još jedna mana umjetne inteligencije. Naime, još uvijek, kao ni ovaj tekst, nema smisla za humor.

(zurnal.info)