PISMENA ZADAĆA: Drugi početak Mehe Kodre

Ako me sjećanje ne vara bio je dočekivan s tipično mostarskim podsmijehom. A valjalo je ispuniti prenapuhana očekivanja i biti jedan od igrača koji će naslijediti jednu od dvije najbolje generacije kluba u povijesti. Ni gol koji je postigao protiv Borussije Dortumnd nije pomogao Mehi Kodri. Na njega smo gledali sumnjičavo iako bi svatko realan prihvatio činjenicu da jedan mlad i neiskusan igrač ne može tek tako nastaviti tamo gdje su stali dotadašnji ljubimci tribina Semir Tuce, Predrag Jurić i Sead Kajtaz. Pri tome, Kodro je debi upisao sa svega 18 godina. Ekipi sa „stajanja“ Pod Bijelim brijegom njegove nježne godine nisu bile prepreka da mu nadijevaju pogrdne nadimke. Osjetio je na svojoj koži i čuveni mostarski urbani rasizam jer su mu se ljudi znali podsmijevati zbog činjenice da je rodom iz Dubrava. Najčešće je dobivao „prijateljske“ savjete da se vrati u svoje selo i sadi paprike ili već neku poljoprivrednu kulturu po kojoj su Dubrave tih godina bile čuvene.

SEZONA U BARCELONI

Sve što sam prethodno napisao isključivo je moje, prilično nepouzdano, sjećanje na to kako su sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća navijači Veleža prihvaćali Mehu Kodru. Bilo je tu puno rezignacije jer se osipala jedna sjajna, talentirana generacija koja nije ostvarila san navijača i postala prvakom Jugoslavije. Morao ju je na svojim leđima osjetiti tihi, skromni mladić iz Dubrava koji u Veležu nikada nije došao ni blizu statusa kakav su kod navijača imali igrači koji su mu prethodili. Iako je potkraj osamdesetih bio ponajbolji igrač kluba pa i zaslužio poziv Ivice Osima u reprezentaciju početkom devedesetih. Kad god bi odigrao loše glasovi s tribina su ga slali u Dubrave u poljoprivrednike.

Ako ćemo veličinu karijere mjeriti po tome koliko su veliki klubovi u kojima je neki igrač igrao, Mehmed Meho Kodro je vjerojatno imao najveću karijeru od svih legendarnih igrača Veleža. Uvijek osporavan od „objektivne“ mostarske publike sredinom 90 – ih godina prošlog stoljeća Meho Kodro je odigrao jednu sezonu u Barceloni. Onoj koju je s klupe predvodio Johan Cruyff. U 32 utakmice Kodro je postigao 9 golova a svlačionicu i teren je dijelio s Guardiolom, Popescuom, Figom, Ivanom de la Penom, Hagijem, Bakerom, bivšim BH izbornikom Robertom Prosinečkim i drugima. S dva gola koja je postigao protiv Reala Kodro je u samo jednoj sezoni uspio ostaviti značajan trag u povijesti jednog od najvećih svjetskih klubova i to ide u prilog onima koji tvrde da je od svih igrača Veleža upravo on imao najveću igračku karijeru. Uostalom, kao igrač Real Sociedada redovito je bio među najboljim strijelcima španjolskog prvenstva što ga je i preporučilo Barceloni.

Svejedno je, dok je igrao u Španjolskoj, u mom sjećanju ostao tamo neki lik, magarac na kojeg smo spali nakon konja kojeg smo jahali s trojkom Tuce, Jurić, Kajtaz. Onako tanak uvijek je djelovao pomalo nespretno. Izgledalo je kao da, skakućući na tanušnim nogama, više izbjegava udarce protivničkih braniča nego što dribla. Nikad mi nije bilo jasno otkud njega u Barceloni. To se moglo objasniti jedino umješnošću nogometnih trgovaca s Balkana koji su i Predraga Spasića uspjeli prošvercati Real Madridu. Ako je Čiča Miljanić uspio u tome što ne bi uspio uvaljati Kodru Barceloni.

Početkom ovog stoljeća igrao se ljetni malonogometni turnir u Sjevernom logoru. Jedna od atrakcija bila je utakmica između selekcije BH novinara i veterana Veleža. Posebno je najavljivan nastup Mehe Kodre za veterane Veleža. Zamišljao sam koliko li je samo nespretan na malom kad onako nestabilno izgleda na velikom terenu. S takvim sam mislima otišao gledati turnir te večeri kad je najavljen revijalni meč.

Stao je na loptu na sredini terena i gledao raspored suigrača. Okružila su ga četvorica „novinara“ pokušavajući stopalima iščeprkati loptu ispod Kodrine noge. Nisu joj mogli prići jer se ovaj sjajno postavio tako da se činilo da „ima dva metra preko leđa“. Odjednom je narastao u visinu, stojnom nogom se popeo na loptu, na njoj napravio piruetu gurnuvši je blago između protivničkih nogu koje je on sam nekako preletio ali tako da je lopta opet bila u njegovim nogama kada se probio iz obruča. Uslijedio je potpuni delirij na tribinama u kojemu sam i sam uzeo učešća. Tada sam vidio potez koji mi je objasnio Kodrino igranje za FC Barcelonu. Čovjek je te večeri, na asfaltnom rukometnom terenu, među amaterima ali i bivšim Veležovim, igračima izgledao kao, pa recimo, igrač Barcelone. 

NEUSPJEH NJEGOV, SLAVA DRUGIMA

Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje. Vidi se to po njegovim manirima, čovjek je davno poprimio španjolski mentalitet pa mu ni sva ulična škola koju je prošao u Veležu ne može pomoći u onom diplomatskom dijelu borbe s ovdašnjom nogometnom javnošću. Tu je školu učio u nekim daleko nevinijim i poštenijim vremenima. A poštenje mu ovdje može samo odmoći i jedino mu uspješan trenerski i izbornički rad mogu biti štit od jala i kriminogenih tendencija u našim nogometnim krugovima.

Za nadati se da je Meho Kodro prihvatio izborničku poziciju vođen željom da povrati motivaciju, entuzijazam i samopouzdanje koje mu je ta ista pozicija narušila na počecima trenerske karijere. Kao igrač se nogometu učio od ponajboljih nogometnih učitelja na svijetu, počevši od Veleža pa preko Sociedada gdje ga je vodio John Toshack, sve do Barcelone i Cruyffa i, ne manje bitnih, Tenerifa koje je onomad s klupe vodio Jupp Heynckes. Trenersku školu je prošao u San Sebastianu pa mu nogometno znanje nitko ne može odreći ali za uspjeh, u okolnostima u kojima će biti primoran raditi, s BiH izabranom vrstom trebat će mu malo ludila, duboka unutarnja motivacija i spremnost da, kad je potrebno, bude sam protiv svih. Neuspjeh će na koncu biti samo njegov a uspjeh će najmanje dijeliti s igračima. Uspjeh će im već nekako ukrasti oni koji s njima ne bi smjeli biti u istoj rečenici kada govorimo o nogometu. Ali tako je to u Bosni i Hercegovini. Što prije se pomiri s takvim oružjem i posveti se isključivo nogometnom poslu bit će mu lakše naplatiti stare dugove i zaliječiti stare rane.

Sve mimo terena u današnjem nogometu mora biti frustrirajuće za one istinske posvećenike igri. Zato ga u zadnjih godinu dana dozirano pratim. Strah me i muka mi je od vijesti poput one od neki dan a koja nas je izvijestila o problemima koji su u „kraljevskom klubu“ nastali zato što se njihov sponzor, Adidas mrtvo hladno počeo miješati u izbor brojeva koje će određeni igrači nositi na dresovima.

(zurnal.info)