Proleterijat iz geta: Štrajk kao dio francuske političke kulture

Puno su me puta iznenadili događaji koje sam priželjkivao a za koje mi se činilo kako ih ničim nisam potaknuo. Događali su se spontano. Kao nešto samo po sebi razumljivo.

Recimo, oduvijek sam maštao o životu u nekom primorskom gradu. Za to nisam imao nikakvog osnova. Mostar je mediteranski grad, puno prizora u njemu odaje dojam da će nam se more ukazati iza narednog ugla, u zraku se ponekad ćuti sol koja se miješa s vonjem prezrelih smokvi raspuknutih na kaldrmi. Blizina mora je tolika da samo povećava čežnju za vodenom pradomovinom svih nas. Ali moja obitelj nikada nije kupila zemljište niti sagradila vikendicu pored mora kao što su to činile mnoge mostarske obitelji u vrijeme socijalizma. Nemam niti rođake koji žive na moru. S vještinama koje posjedujem nisam bio najbolji kandidat za neki sezonski posao preko kojeg bih mogao pokušati preseljenje „na more“. Bez posla se nisam mogao niti uvaliti prijateljima „na neko vrijeme, dok se ne snađem za dalje“. Život u nekom primorskom gradu, dakle, za mene je, kao i većinu drugih ljudi, bio tek puka romantična maštarija.

ZAGREB - SPLIT

Te davne 2005. godine živio sam u Zagrebu. Veza zbog koje sam preselio u Zagreb bila je na izdisaju pa sam se poput neke melankolične pjesme tromo valjao gradskim ulicama. Već sam odlučio prepustiti se slučaju, ostati u Zagrebu, ne poduzimati bilo kakve radikalne korake kao što je preseljenje natrag u Mostar. Naprosto, kanio sam i dalje raditi bijedno plaćen posao i živjeti momačkim životom s nadom da će se otvoriti neka prigoda za bolje plaćen posao te da će moj, za moje viđenje života najvažniji, emotivni život ponovno obilježiti neki sudbinski susret.

A onda je, jedne neobično mirne, ranoproljetne zagrebačke večeri, iz mog džepa zazvonio mobilni telefon. Ne gledajući tko zove odgovorio sam na poziv pritišćući gumb obilježen zelenom telefonskom slušalicom. S druge strane je bio jedan splitski prijatelj s kojim se nisam baš dobro poznavao ali smo kliknuli onako na prvu kako se to događa s rijetkim ljudima u životu. Rekao je da planira otvoriti knjižaru, prodavaonicu stripova, grafičkih novela te gramofonskih ploča. Zna da je mogućnost mala ali htio me pitati želim li kojim slučajem preseliti u Split i raditi s  njim u toj knjižari. Bio je to posao iz snova koji je uz sebe vezao ostvarenje stare maštarije o životu u gradu pored mora. Pristao sam bez razmišljanja. Ta selidba je nudila i definitivan prekid s odnosom koji je zapao u fazu propadanja i ponovnog uspostavljanja. Mogao sam samo zahvaliti sudbini na toj iznenadnoj ponudi. Već sutradan dobio sam ponudu i za bolje plaćen posao u Zagrebu ali bilo je već kasno.

Narednih pet i pol godina sam živio pored mora.

PARIZ

Isto tako, bez ikakvog osnova, tek spletom različitih okolnosti, sudbina je jedan dio mog života vezala uz Francusku. Gotovo pet godina za redom po nekoliko sam mjeseci godišnje provodio u različitim francuskim gradovima. U Grenoble, Toulouse, Sisterone i Pariz išao sam toliko često da sam se već bio odomaćio, upoznao način života u Francuskoj ali i neke povijesne osobenosti Francuske republike. Nisam se kao drugi turisti čudio čestim štrajkovima radnika u javnom prijevozu, pogotovu radnika željeznice. Naprosto, štrajk je dio francuske političke kulture. Kao i drugi oblici prosvjeda. Uključujući one nasilne pa čak i kriminalne prirode. U Francuskoj je oduvijek, konstantno trajala neka vrsta socijalnog građanskog rata. Ponekad bi uzrok bio u, na silu skrivenom, rasističkom licu Republike.

Nemoguće je pronaći Francuza koji ne mari za politiku i koji nije uvijek spreman na raspravu o politici. I tema svakodnevnih, tzv. običnih, malih razgovora većinom je aktualna dnevna politika.

Prije dvadeset i kusur godina Europa je još bila ona stara, neamerikanizirana,  socijaldemokratska koja gaji ideju države blagostanja. Ali i tada su u Francuskoj stalno tinjali socijalni, klasni nemiri. Nerijetko bi ih obojio rasizam jer je klasna pripadnost u Republici dobrim dijelom uvjetovana rasom. To „multietničko“ društvo je i fizički odijeljeno. Zna se koja klasa i rasa živi u određenom dijelu grada. Potpunu asimilaciju ili uklapanje bilo je nemoguće ostvariti bez obzira što su svi građani iste Republike, velike demokratske, politički napredne Francuske. Republika je imala svoje načine za pokazivanje nekim građanima da sloboda, jednakost i bratstvo za njih ne važe u jednakoj mjeri kao onim „pravim“, preciznije bijelim, Francuzima. Time ih je stalno podsjećala kuda sežu njihovi neeuropski korijeni.

Moji francuski prijatelji nisu odlazili u neke dijelove gradova u kojima žive. Nitko im nije branio ali se nisu osjećali dobrodošlima. Nutkali su nas vinom ali netko bi u određenom trenutku poželjeo i nešto drugo. Ako nitko od prisutnih nije imao konekciju proradila bi stara dobra predrasuda kako po takve stvari valja otići u neprijateljske dijelove grada. Nas nije bilo briga. Ionako smo osjećali da više pripadamo hladnim, betonskim stambenim blokovima nego u salonske stanove u kojima bi nam vino nerijetko sipala posluga. Rat u BiH još uvijek je bio svježe upisan u globalni politički um. Većinom pripadnici socijalističke srednje i više srednje klase ipak smo odgajani u duhu bratstva i jedinstva i težnje besklasnom društvu. Proletarijat iz francuskih geto naselja osjećali smo kao svoje ljude.

U graničnim područjima između središta i bogatijih dijelova nekog od gradova i „geta“ nerijetko smo nailazili na prizore koji su uključivali zapaljene kontejnere, razbijene izloge i verbalne sukobe s policijom. Ljude koji bi nas sumnjičavo gledali znali smo dosjetljivo pozdraviti iskvarenim „selam alejkum“. Kad bi čuli da smo iz BiH ekipa, većinom podrijetlom s Magreba, postala bi srdačna i gostoljubiva.  

GENERACIJA ŠLJAKERA

Srušena i izmučena Francuska trebala je obnovu. Drugi svjetski rat razorio je Europu pa ni Francuska nije bila pošteđena. Barem je uspjela minorizirati sramotnu činjenicu „višijevske vlade“ pa je spremno uskočila u vagon s pobjednicima i krenula u povratak mirnodopskih uvjeta života, obnovu uništene privrede i svake druge infrastrukture. Veliki dio teških fizičkih poslova povjeren je jeftinoj radnoj snazi dovedenoj mahom iz francuskih kolonija. Francuska je time pokazala svoju otvorenost dajući prigodu za rad i zaradu sjevernoafričkoj sirotinji. Na rubovima gradova nicale su betonske nastambe sagrađene za život radnika koji su i nakon završenog projekta obnove ostajali raditi u Francuskoj kako bi svojim obiteljima omogućili kakve takve prihode jer umiralo se tada u Africi od gladi, kao i danas uostalom. Ali nije to sva tuga tih gastarbajtera.

Iako su penziju zaradili pošteno radeći zakonski su je mogli primati isključivo ukoliko bi i nakon umirovljenja ostajali živjeti u Francuskoj. Cijela je jedna i barem polovica druge generacije poslijeratnih šljakera umirala sama, daleko od kuće i obitelji kako bi ih mirovnom mogli pomagati a nerijetko i potpuno izdržavati.

Bila je to dirljiva žrtva višestruko eksploatiranog naroda, brabonjak od višnje na govnjivoj torti nepravde koju je slavna Republika gurala u usta koloniziranih podanika. Stvari su se promijenila nakon oslobođenja kolonija i gomile novih pokolja. Obitelji su se mogle pridružiti svojim očevima i djedovima. Francuska je izgledala kao ostvarenje sna o boljem i perspektivnijem životu. Ali i dalje svojim građanima nije dopuštala da zaborave otkuda su. Kroz decenije su stvorene velike emigrantske zajednice „novih Francuza“. I počeo je permanentni socijalni građanski rat između bijele i „obojene“ Francuske. Taj su nam dio povijesti Republike približili prijatelji podrijetlom s Magreba koje smo stekli u jednoj od naših urbanih ekspedicija po „projektima“ francuskih gradova.

Neredi su konstanta. Nekad većeg nekad manjeg intenziteta. Svakako su savršen model koji prikazuje vjerojatnu budućnost „demokratskog“ razvijenog svijeta. Konstantni osjećaj nesigurnosti izazivat će strah s pomoću kojeg će se manipulirati građanima. Stari će antagonizmi ponovno ojačati i izazvati nepovjerenje između različitih zajednica koje naseljavaju bogate zapadne države.

Više ni bijeli Europljani nisu socijalno sigurni.

Za 40 – ti rođendan na poklon sam, između ostalog, dobio roman VIrgine Despantes „Vernon subotex“. Priča je to o propasti generacije kojoj i sam pripadam.

HIPSTERI BESKUĆNICI

Pri posljednjem posjetu Parizu primijetio sam da su beskućnici zauzeli i centralni, „turistički“ i zbog toga od takvih prizora donedavno zaštićeni, dio Pariza. S prvim mrakom počeli bi širiti svoje vreće i pokrivače na ispustima ventilacije podzemne željeznice. Prije dvadesetak godina takvo što nije bilo moguće. Osim toga, dobar dio ovih „novih“ beskućnika bio je bijele kože, uglavnom na pragu ili već u srednjim godinama. Despantes u svom romanu objašnjava kako je došlo do toga da mladi, srednje klasni, obrazovani Europljani završavaju na ulici.

Živjeli su bezbrižno. Imali su male, hipsterske privatne biznise. Ali sve suroviji, multi korporacijski kapitalizam ne trpi poslovne modele koji nemaju mogućnost rasta. Zato su „cool“ poslovi, poput moje splitske knjižare, propadali a  vlasnici nepripremljeni na te životne izazove polako bi gubili i naslijeđeni krov nad glavom. Bez novca, vještina i krova nad glavom brzo bi gubili i društveni status te bi sve češće spavali na ulici na kojoj bi i završili postajući metom sve agresivnijih desničarskih skupina mladeži koja mlati klošare ukoliko ne pronađe pogodne žrtve druge rase.

Takvu tmurnu sliku Francuske prikazuje i prošlogodišnji film Romaina Gavrasa pod nazivom „Athena – suvremena tragedija“. Riječ je o zanatski izvrsnom filmu koji je sukobe unutar francuskog društva podignuo na entu razinu. Tako se činilo, da je Gavras podignuo sve na entu potenciju, sve dok Francuskom nedavno nisu počeli bjesnjeti sukobi između emigrantske zajednice i policije koji su posljedica pogibije tinejdžera koji pripada emigrantskoj zajednici. Doslovno je isti događaj povod za sukobe kojima počinje film „Athena“.

Gavras sigurno nije mislio da je „Athena“ tako bliska budućnost Europe. Sada je ispao zloguki prorok. A samo je upozorio na ono na što je njega upozoravalo sve što vidi oko sebe. S nadom da još nije prekasno. Republika se teško nosi sa svojom fašističkom suštinom ali nade ima dok god borba postoji ali to je borba koju „bijela Francuska“ mora dobiti unutar sebe. Inače će građanski rat niskog sve češće bivati visokog intenziteta.

(zurnal.info)

Tekstovi i fotografije potpisani kao autorski rad novinara i fotografa Žurnala dostupni su za prenošenje 24 sata nakon objavljivanja, uz obavezno navođenje izvora.