Ulomak iz novog romana Marka Tomaša: Knjiga za Maju

Pet dana prije smrti baka je zadnji put sjedila na kauču. U posjet joj je došla stara prijateljica. Baka je tada pušila svoju zadnju cigaretu. Dozvolio sam joj jer majke nije bilo kući. Sporim, umornim glasom rekla je kako je sanjala djeda. Došao je, elegantno obučen, kao u mladosti. Pozvao je u šetnju niz aleju starih platana od čijeg je korijenja pucao asfalt. Oči su mi zasuzile, ali sam se zbog bake nasmijao toj priči.

– Što se smiješ, oni su stvarno tako svaki dan šetali!, obrecnula se na mene bakina prijateljica.

Baka je legla pored djeda zauvijek.

Nedavno smo žena i ja otišli u obilazak groblja.

Čistio sam grobnicu i ostavio svježe cvijeće ispod njihovih uklesanih slika, a žena je plakala. Onako kako se plače kad plač pokušavaš prikriti.

Pomalo se gušila.

Sunce je pržilo, jer grobovi se gomilaju toliko da za drveće više nema mjesta.

Na njenom licu, kada ga sunce dodiruje, gomilaju se pjege. Preko njih su sada curili potočići koji su izvirali u njenim očima.

– Što je bilo, bebo?, upitao sam.

– Kako je sve ovo tužno!, rekla je moja žena vjerojatno se prisjećajući njihove velike ljubavne priče.

Poljubio sam je u oba obraza.

Na usnama osjetio sol pitajući se koliko je velika naša priča.

Ima li veličinu uopće?

Osim što je sigurno da se tu nešto bitno događa. Barem za moj život.

Skupio sam počupano i sasušeno korijenje i uvelo cvijeće. Zatim smo krenuli prema autu posrćući uskim prolazima između grobova.

Na ulici, izvan groblja, spokojno i besmisleno naguravali su se život i turizam.

 

Običan proljetni dan. Toliko običan da nema smisla opisivati ga. Ona odlazi na posao preko mosta oko kojeg se probuđena priroda ponaša kao da oduvijek i neprekidno izgleda jednako sočno i zaljuljano zeleno. Sve nalikuje onim sitnim, običnim, svakodnevnim stvarima za koje naš životni sporazum, kojeg nazivamo ljubavlju i partnerstvom, zapinje i dovodi nas na rub ludila.

 

Izluđuje me, recimo, njezino neprekidno buljenje u telefon i to što se na dnevnoj bazi ozlijedim tako što udarim koljenom ili nekim drugim dijelom noge u ladice koje uvijek ostavlja otvorenim. Ni nakon toliko zajedničkih godina nisam se navikao na način kojim prisvaja prostor koji bi trebao biti zajednički. Uđe u stan i svaki komad odjeće koji skida nemarno odlaže na drugo mjesto. Nju ponajviše izluđuje to što godinama inzistiram da žlice budu složene uz žlice, a vilice uz vilice.

– Probaj onda jesti juhu vilicom!, trabunjam.

Nema, dakle, nikakve potrebe umetati oduvijek isto sunce u taj prizor kroz koji je otišla na posao s vrata me cmoknuvši kroz zrak. Što tu ima raditi duboko zeleni riječni nasip i rijeka bremenita i osnažena otopljenim snijegom i kišama koje su prethodile ovim bijelim sunčanim danima u kojima, pored svakodnevnih poslova, imam zadatak organizirati putovanje u Lisabon.

Inače je sve besramno uobičajeno.

Godinama isti proljetni dan, svakodnevne ljubavne razmirice.

Putovanje našeg života. Takvo će ispasti na kraju.

– Vidjet ćeš, kaže mi ona.

To što sam potpuno nezainteresiran da to provjeravam, naravno, nema nikakve veze. Ne znam ni kada ni kako se počelo događati. Tek, evo, opet sjedim, blenem kroz prozor i nisam siguran postojim li. O tome tko sam ionako mijenjam mišljenje. Za nju sam trenutačno telefonski operater putničke agencije…

(zurnal.info)