Kad znaš da si slabiji učini sve da onemogućiš protivnika da igra svoju igru.

Svaka čast Matjažu Keku na poslu koji radi. Nekad smo se rugali Slovenskom nogometu a sada se čini da bismo štošta mogli naučiti od njih.

Umro je jedini čovjek s kojim sam mogao pričati o bendovima poput Tuxedomoona, Televisiona, Pere Ubua. Imali smo i nas dvojica uspona i padova u životu ali on me naučio kako se govori u mikrofon, uputio me u glazbu koja mi je obilježila život. I neka mu je laka mostarska zemlja. Njemu, Huseinu Oručeviću. 

Nakon prva tri dana, ako uzmemo u obzir i suđenje, predviđam da će prvenstvo osvojiti momčad koja nosi opremu određenog proizvođača kojeg nećemo reklamirati. Samo će vam se kazati.

Nadam se da nećemo gledati prvenstvo robota poput onog u Italiji kada su finalisti gurali loptu na istu stranu dok u igru ne puste uličare da razbiju sustav, poremete ga i da se nešto razriješi. Postoji, što bi rekli Englezi, tamni konj. A taj tamni konj igra tako da ga se ne može uhvatit ni za glavu.

Odigrali smo poštenu utakmicu protiv jedne od najboljih momčadi svijeta. I to je ono dobro, zar ne? Sasvim dovoljno da budemo zadovoljni ne samo debijem stručnog stožera, već i mnogih novih igrača.

Ono što me pak plaši jeste jedna stara mostarska koja kaže – čim ti u Mostaru počnu govoriti kako si njihova legenda možda je vrijeme da seliš! A, opet, prošli su oni mnogo važnih utakmica i naše klasično BH šibicarenje i sklonost da se ljude uguši makar pretjeranom ljubavlju ih ne bi trebalo kolebati.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

Na koncu, mogu pričati koliko god hoćete priča ali ona najbitnija se može svesti na to koliko je slova u imenu osobe koja je trenutačno pored vas.

Iza mene ostadoše priče. Čaršijske i ove književne koje su se više ticale onih koji govore nego mene samog. Tako je bila i za sna o životu. Sada, u ovom snu shvaćam – komadi mog mesa u tijelo se spoje kada se sve te priče naslone jedna na drugu.

Jasno ti je da ne znam kuda idem s ovim što pišem iz osjećaja čiste vojničke dužnosti spram nekoga tko mi je uspio objasniti da su ljubavi i sloboda put, a ne cilj po sebi. Iz one knjige, u nakladi od jednog jedinog primjerka, knjige čije je svako slovo ispisano rukom koju je vodila ljubav, ponekad kao da čujem – treperi lišće onog stabla koje strpljivo čeka da podari utočište onome zbog koga je posađeno.

I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.

Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena.

Pišem ovo a već danima me smara alergija na pelud. Taman se malo smiri, a čim počnem razmišljati o tome koji je razlog da ljudi dopuštaju biti marionetama u nečijem poganom ritualu, padne mi imunitet i alergija se vrati kao da je nisam ni pokušao smiriti.

Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili je pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati. 

Po kalendaru, zima ide svom kraju, bliži se početak proljeća. Vegetacija pak kao da je požurila, prevarena toplom zimom i ono što vidimo proljetni je dekor. Nešto završava a još nije završeno, nešto tek treba početi a već je krenulo. 

Zadnjih se dana po medijima povlači skandal fabriciran tko zna od koga i zbog čega točno obzirom ljudi umiješani u taj skandalčić optužuju jedni druge za izazivanje istog. A stvar je krenula oduševljenom suradnjom rečenih aktera.