Pismena zadaća: Vučka

„…Njena njuškica kao sićušna boksačka rukavica…“

Tako je Sergej Dovlatov izjavljivao ljubav svome psu. Toliko je nježnosti u toj naizgled jednostavnoj rečenici da me svaki put kad je pročitam gane gotovo do suza. Ipak, naša ljubav prema čupavim četveronožnim prijateljima nemjerljiva je s bezuvjetnošću njihove ljubavi spram nas.

Danas, kada pišem ove redove, je utorak, 16. 07. 2024. godine. Osjećam se tupo. Jučer je uspavana, zauvijek, nakon petnaest i pol godina, vjerni i beskrajno dobrodušni div, mješanka Aljaskog malamuta i dugodlakog vučjaka, po izgledu vučica, po duši plišani medvjedić, moja najbolja prijateljica, Vučka.

Radila je svakojake nepodopštine kojima ću se smijati do kraja svog života. Počela je još kao maleno dlakavo klupko dok joj još nismo mogli odrediti spol pa smo je zvali Vučko, naravno, po maskoti sarajevske olimpijade. Sažvakala je ozbiljan broj cipela, papuča i, generalno, odjeće. Ponekad bi me naljutila ali bih se zbog njenog pogleda ubrzo sažalio i požalio što sam je ćušnuo ili se izderao na nju.

Odrastala je s mačorom po imenu Pez. To je valjda utjecalo na to da je tijekom cijelog života voljela mačke. Nije se dogodilo jednom da u šetnji naiđe na odbačeno mače i onda ga skupi zubima, sasvim nježno, i krene pravac kući. Bili su to divni prizori. Vučka se sklupča a mače se uvuče u sredinu tog ogromnog čupavog klupka otkuda bi mu virila samo glavica. S obzirom smo uvijek imali mačke ove koje je Vučka udomljavala na koncu smo udomljavali mi. Mačja bi joj vrsta trebala odati posebnu počast.

Obožavala se kupati na Neretvi dok je moru prilazila s nepovjerenjem. Zagazila bi u plićak i s čuđenjem gledala tu nepreglednu masu slane vode. Zaplivala bi jedino u namjeri da spasi nekoga od nas kad se bacimo i otplivamo daleko od obale. Tada bi joj oči odavale paničnu zabrinutost.

Kada bismo otišli u brda iznad Mostara sjeo bih na kamen, zapalio cigaretu i gledao je kako se istrčava. Divio sam se toj savršenosti prirode. Pogotovu me zadivilo kad joj je proradio ovčarski instinkt. Jednom smo naišli na raštrkano stado ovaca, nisam ju stigao staviti na povodac jer je po nekoj prirodnoj zakonitosti otrčala do ovaca i stala kružiti oko njih povremeno zalajavši. Radila je to dok stado nije bilo na okupu. Bio sam impresioniran.

Narednog dana sam namjerio opet je gledati kako se bavi svojim poslom. Ovaj put je odnekud iskrsnuo pomalo ljutiti vlasnik stada. Derao se da odvedem Vučku od njegovih ovaca. Pokušao sam objasniti kako je ona ovčarka i da samo skuplja njegovo stado na gomilu.

- Bježi, bolan, odavde s njom, jučer sam jedno janje u Zaliku naš'o!

Ispostavilo se, eto, da se prethodnog dana jedno janje, prepadnuto Vučkinom pojavom, odvojilo od stada i pobjeglo u grad. Time je okončana kratka ali zato neuspješna Vučkina ovčarska karijera.

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju. Ali to je ipak ljudska ljubav, nikad potpuno čista i bezuvjetna. Kod pasa je to drugačije. Oni vole bez računa. Takva je bila i nježna, draga Vučka koja ostaje živjeti tek u našim pričama i srcima. 

Zbogom, ljubavi!

(zurnal.info)