Sjedim kod druga. Imamo milijun uspomena ali se ničega ne želimo sjećati.
Gledam Nenadove slike, vidim samo prevrnute kuće i nesretnu djecu.
To me dočeka svakog dana.
Kako se toliko talenta zbije u jedan jedini motiv. Kuća je uvijek dolje, ispod svih nas, nismo je nadrasli nego odlazimo.
Odlazimo, odlazimo, a nitko ne zna kuda i zašto.
Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim. A
ne volim biti ljut.
Volim uživati u tome kako moj drug, na primjer, neki Nenad Marić, znan kao Kralj Čačka izražava svoju tugu.
Gomila ljudi a ispod njih kuća.
Možda pogrešno vidim. Možda ne znam ali znam da shvaćam. Neka nas svih. Kuće ionako nemamo.
(zurnal.info)