Jedna od omiljenih knjiga mog djetinjstva bio je roman Branka Ćopića “Magareće godine”. Do danas mi je ostala jedna od najdražih I najvažnijih knjiga.
Djeca i jesu tvrdoglava kao magarad, ispituju granice tuđeg strpljenja stalno radeći nepodopštine.
Neki od nas, u koje ubrajam I sebe, ostaju takvima i u doba zrijenja i zrelosti. Možda su mi zbog toga magarci najdraže životinje.
Mislim da je to bilo 2015. godine. Zimsko doba sam provodio na stipendiji u Grazu. Jednog sam dana dobio poziv od skupine beogradskih kustosa da sudjelujem na skupnoj izložbi u Trstu. Tema je bila vezana uz stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Rado sam prihvatio poziv, pogotovo jer je u to vrijeme u Trstu živio moj prijatelj Žižo.
Žižo je, inače, vrstan kuhar i odlučio me dočekati i ukazati mi čast pripremivši gulaš od mesa mladog magarca. Mrštio sam se i negodovao a onda pomirljivo rekao – „Ovo je kanibalizam!“
„Zašto?“ – u čudu me upitao Žižo.
„A, ono, Hercegovac jede magarca!“
Smatrat ću da sam postigao nešto u životu tek onda kada ostvarim jedinu ambiciju koju gajim. Maštam da jednog dana za ljubimca imam magarca. Zamišljam kako mu stavljam povodac i izvodim ga u šetnju mostarskim ulicama. To bi bilo nešto! Dva tvrdoglavca u mostarsko predvečerje zijevajući gledaju oko sebe.
Zamišljam – mirni smo i bezbrižni. Nikakvo čudo, tek dva mostarska kenjca u šetnji. Braća, svoji na svome.
(zurnal.info)