Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.

Kao sve drugo u Bosni i Hercegovini i nogomet je postao potpuno nesuvisla igra oko koje se odvijaju stravične stvari. Još je samo po tome nogomet u Bosni i Hercegovini preslik stvarnosti, odnosno istinski nastavak rata drugim sredstvima

Nikako da shvatimo da je odnos prema onome što je naše zajedničko zapravo suština našeg odnosa prema nama samima. I, uistinu, ljudi u Mostaru jesu samoživi ali zapušteni što se vidi i na izostanku manira i osnovne pristojnosti u ophođenju jednih prema drugima. Podivljali smo i proces pripitomljavanja bit će dugačak i često razočaravajući.

Objavljujemo nekoliko odlomaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o legendarnoj ostavci posljednjeg jugoslovenskog selektora...

Objavljujemo nekoliko nastavaka iz knjige Marka Tomaša "Ivica Osim: Utakmice života". U ovom nastavku autor piše o brazilskoj euforiji.

Umjesto da je mudra, lijepa i uzvišena poput Makovih stihova BiH je mala, jadna i duhovno bijedna sisaonica nargila, vesala i koječega još. A što će nama pušačima hiža Makova?

Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa.

Jezik je jedno od ključnih oružja u ratu. Njime se motivira, izdaju naredbe, određuje meta i nišani. Jezik možda ne ubija ali on pokreće ubojice. A ubojica može postati bilo koji narod.

Sustav koji je davno ukinuo društvo i na pijedestal uzdignuo pojedinca odjednom pojedince poistovjećuje s državama i eliminira one čije države nisu uskladile stavove s većinom. Njemu je potpuno svejedno ako taj pojedinac ima izrazito neusuglašene stavove s državom u kojoj se nekom zlom kobi rodio.

Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći.

Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava.

Dragan Čović tvrdi kako SIP (središnje izborno povjerenstvo) ne može biti zakonodavac a nitko se ne pita po kojem to zakonu HNS BiH može nastupati kao tijelo čije su odluke obvezujuće

Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat.

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.

Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti