Iza mene ostadoše priče. Čaršijske i ove književne koje su se više ticale onih koji govore nego mene samog. Tako je bila i za sna o životu. Sada, u ovom snu shvaćam – komadi mog mesa u tijelo se spoje kada se sve te priče naslone jedna na drugu.

Jasno ti je da ne znam kuda idem s ovim što pišem iz osjećaja čiste vojničke dužnosti spram nekoga tko mi je uspio objasniti da su ljubavi i sloboda put, a ne cilj po sebi. Iz one knjige, u nakladi od jednog jedinog primjerka, knjige čije je svako slovo ispisano rukom koju je vodila ljubav, ponekad kao da čujem – treperi lišće onog stabla koje strpljivo čeka da podari utočište onome zbog koga je posađeno.

I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.

Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena.

Pišem ovo a već danima me smara alergija na pelud. Taman se malo smiri, a čim počnem razmišljati o tome koji je razlog da ljudi dopuštaju biti marionetama u nečijem poganom ritualu, padne mi imunitet i alergija se vrati kao da je nisam ni pokušao smiriti.

Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili je pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati. 

Po kalendaru, zima ide svom kraju, bliži se početak proljeća. Vegetacija pak kao da je požurila, prevarena toplom zimom i ono što vidimo proljetni je dekor. Nešto završava a još nije završeno, nešto tek treba početi a već je krenulo. 

Zadnjih se dana po medijima povlači skandal fabriciran tko zna od koga i zbog čega točno obzirom ljudi umiješani u taj skandalčić optužuju jedni druge za izazivanje istog. A stvar je krenula oduševljenom suradnjom rečenih aktera.

Puno je pisaca na koje je ova vježba primjenjiva. Malo je onih koji bježe vašim jezičnim vještinama koliko god izvježbani bili. Jedan od takvih nas je jučer napustio a s njim je s onu stranu stvarnosti otišao i cijeli jedan poseban, naizgled razumljiv, ali sasvim njegov, osoban, privatni mikrojezik.

Kako je moguće da je kolijevka civilizacije, mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija?

Ne valja se uplitati u opisivanje mentaliteta jer ne postoje na svijetu dva potpuno ista čovjeka, a kamoli cijeli narodi, ali tako nekako to ide. Ovo ipak nije priča o ljudima. Ne znam je li priča o još jednoj mojoj tlapnji, pokušaju da od svojih uspomena stvorim nešto sustavno i shvatim samog sebe, ali znam da je ovo priča o kamenu juga, nečemu naizgled surovom ali potencijalno lijepom, višestruko korisnom i dugovječnom, nečemu što bi ljude moglo sjetiti kako su mali, ne samo pod zvijezdama, nego i na ovom planetu.

Ljude koji prave vino oduvijek sam doživljavao kao vilenjake. Uvijek su više nasmijani od drugih, uvijek znaju kako se priroda ponaša. Ako neće ova, hoće naredna godina. I to su uvijek ljudi u pokretu. Vrzmaju se okolo, pričaju s ljudima, vode računa o tome koliko koga zaboli glava ujutro. Ipak, među njima ima posebnih ljudi...

Srećna Vam nova godina, nova magla, novo zaboravljanje onoga na što se plašimo misliti!

Kažu neki da su čudni putovi Gospodnji. Čudniji od toga su samo ljudski zakoni i načini na koji dodjeljuju pravdu. 

Nekad se ambicija povezivala s pohlepom. Tako sam odgojen. Danas vidim da je ambicija od mane postala vrlina.

Treba se skloniti od pogleda koji nas kradu. Kako nas ne bi bilo. Zato me nervira hotel koji od prije nekoliko godina zaklanja horizont, moj pogled na krovove grada. Sada prozori zure jedni u druge. Za razliku od hotelskih soba nisam na svoje prozore htio stavljati zavjese.

Zato je poruka koja neće stići na adresu: sjetite se da iza vas milijuni ljudi grizu nokte dok igrate, vi niste tu da igrate za trgovce ljudskim mesom nego za to ljudsko meso.

Svijet u kojemu živimo sve više podsjeća na prizore iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Svijet je to izgubljenih, možda bolje reći, ljudi nesnađenih u okolnostima u kojima su se zadesili.