Pismena zadaća (AUDIO): Pravda u našim rukama

U život sam se bacio naglavce, kao s mosta, bez nekih planova i ambicija. I, evo me sad tu, sjedim i pišem, nekome se obraćam, ali ne znam kome. Unatoč izostanku planova evo već devetu godinu za redom zatičem sebe kako s Njom kitim malu božićnu jelku „koja stiže iz daleke Kine“ i onda zavaljen gledam filmove s Jamesom Stewartom. Ove je godine izbor pao na „Gospodin Matušek i ljudi koji rade za njega“. 

Ipak, u meni vlada nemir. Neretva kao da se pobunila. Nebo kao da je sručilo nešto nalik kaosu u ovu dolinu. 

Kažu neki da su čudni putovi Gospodnji. 
Čudniji od toga su samo ljudski zakoni i načini na koji dodjeljuju pravdu. 

Prije tri mjeseca kćerkicu mog prijatelja pokušali su namamiti u kombi. Dva lika. Pedofila. Nisu uspjeli jer to je jedna pametna djevojčica. Kasnije je jednog od njih prepoznala. Uhapšen je. Tri mjeseca poslije izašao je na slobodu jer se radi „samo“ o kaznenom djelu u pokušaju. Ne može, dakle, biti više suđen. 

Zato sam ja, da ubacimo malo rime, sluđen. I ne znam kako utješiti mog prijatelja. I ne znam što bismo sad mi trebali raditi. Uzimati pravdu u svoje ruke? Poslije robijati zbog manijaka? 

To su pitanja koja postavljam svima nama, pogotovu onima koji govore neka institucije rade svoj posao. 

I onda još jedno pitanje za kraj: kako će te institucije zaštititi našu djecu?

(zurnal.info)