PISMENA ZADAĆA: Provincija, kako je danas zidamo

Prije pet i pol godina na malu scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru postavljena je predstava „Gnijezdo“ stvorena po motivima moje poezije. Predstavu je autorski potpisala redateljica Marina Petković Liker. Dakle, s autorstvom rečene predstave osobno nisam imao ništa. Moje su pjesme tu služile isključivo kao predložak za autorski rad, hajdemo to nazvati redateljičinim autorskim čitanjem moje poezije. To što je predstava i nakon toliko vremena još na repertoaru HNK Mostar dovoljno govori da je redateljica skupa s glumačkim ansamblom i tehničkim osobljem kazališta napravila sjajan posao. Ponosan sam da se uz tu predstavu veže i moje ime iako s onim što se događa na sceni imam veze koliko i s vanjskom politikom Bosne i Hercegovine.

Sasvim je druga stvar bila s predstavom „Noć s Aleksom“ za koju sam namjenski pisao dramski tekst te sam naveden kao autor teksta kojeg je na scenu postavio Ivica Buljan. To je opet bilo posebno iskustvo s obzirom je na scenu postavljena dramaturška vizija Robeta Waltla i redateljsko čitanje mog teksta od strane Ivice Buljana. Dakle, u prvom slučaju autorica predstave je redateljica Marina Petković Liker, u drugom slučaju pak autor dramskog teksta sam ja, a redateljski ga je na scenu postavio Ivica Buljan. Drago mi je da su obje predstave doživjele uspjeh, redovito su na repertoaru HNK Mostar a obje su igrane i na scenama kazališnih kuća diljem tzv. regije. „Noć s Aleksom“ gostovala je na najvažnijim kazališnim festivalima poput Marulićevih dana u Splitu, Sterijinom pozorju u Novom Sadu te na sarajevskom MESS - u.

Niti jedna niti druga predstava odavno više nemaju veze sa mnom. Kao umjetnička djela žive svoj život nailazeći kako na dobre tako i na loše kritike. Ono što mi je bitno je da su izašle iz Mostara, stvorene sudjelovanjem, najvećim dijelom, mostarskih umjetnika pokazujući kako Mostar, često viđen kao politička i kulturna crna rupa koja, eto, guta svaku mogućnost napretka, nije nikakva kulturna provincija već grad vrlo žive kazališne, glazbene, likovne i književne scene.

Zadnjih se dana po medijima povlači skandal fabriciran tko zna od koga i zbog čega točno obzirom ljudi umiješani u taj skandalčić optužuju jedni druge za izazivanje istog. A stvar je krenula oduševljenom suradnjom rečenih aktera.

Kada za postavljanje predstave angažirate redatelja poput Zlatka Pakovića unaprijed trebate računati na to da će on kao kazališni autor učiniti sve da prodrma sredinu u kojoj radi, zabode joj prst u rane i obrati pažnju na nezaliječene i, nadasve, neliječene traume. Koliko poznajem rad spomenutog redatelja rekao bih da se bavi autorskim kazalištem često se koristeći motivima, predlošcima od ranije nam poznatih književnih djela ili katkad koristeći se dnevnopolitičkim marifetlucima ne bi li pred lice zainteresirane javnosti stavio zrcalo i suočio je s njenom rugobom i onim čega se sredine u kojima radi stide.

Osobno, posljednjih se dana stidim onoga što se događa oko mostarskog Narodnog pozorišta koje bi trebalo braniti integritet kuće s punom sviješću o zadaći kazališta da, između ostalog, provocira pa i skandalizira sredinu u kojoj djeluje. Umjesto toga, kukavički se povlači iz projekta koji je, prema onome što sam pročitao i saznao o njemu, imao upravo takvu namjeru. To povlačenje ne priliči ni seoskim domovima kulture a kamoli kući koju su gradili ljudi poput Safeta Ćišića, Skendera Kulenovića, Zuke Džumhura i drugih. A mogli su se voditi primjerom zeničkog BNP – a koje je stalo uz provokativni i skandalizirajući autorski projekt Zlatka Pakovića i time obranilo integritet same kuće, ali i Zenice kao kulturnog središta s kojim se u maloj zemlji poput BiH može i treba računati.

Činom otkazivanja autorske predstave Zlatka Pakovića, dramaturški stvorene po MOTIVIMA romana Dragana Markovine, oni koji bi od Mostara trebali stvarati kulturno središte moj su grad prikazali kao običnu provinciju čijom kulturom upravljaju kukavički politički afekti.

(zurnal.info)