Pismena zadaća (audio): Za našeg barba Peru

Ne volim zimu. Donosi čudne vijesti. Nije do nas, prosto stvari se događaju. 

Ljude koji prave vino oduvijek sam doživljavao kao vilenjake. Uvijek su više nasmijani od drugih, uvijek znaju kako se priroda ponaša. Ako neće ova, hoće naredna godina. I to su uvijek ljudi u pokretu. Vrzmaju se okolo, pričaju s ljudima, vode računa o tome koliko koga zaboli glava ujutro. Ipak, među njima ima posebnih ljudi, rade kako bi održali nešto što je davno nestalo, spajaju svjetove prošle i bivše. Takav je bio i naš Pero Buntić. Čovjek koji je radio neke stvari koje se tad ni oni koji se danas smatraju herojima nisu smjeli. On se družio i zadužio svoje prijatelje. Tjerao preko vještački uspostavljenih granica, preko nerazumijevanja. 

U petak smo svi ostali šokirani. Vijest da čovjek koji je bio život sam, koji se klanjao zemlji i podizao pogled ka suncu bila je previše za taj dan. Pogotovu ako mu znaš obitelj, ako znaš s kakvim je stavom prilazio svemu što je radio, kao da ništa od toga nije važno. Ali, nama je bilo. Netko nam ipak stoji iza leđa. Nasmijani, cinični tip, koji sve što radi čini zato što je skužio da se stvari mogu raditi na razne načine. Pa kad i umreš možeš u Međugorju okupit ono što ne bi ni Koča Popović na smotri Prve proleterske. 

I, opet se dogodilo isto, nebo je bilo metalno, ali stabilno, sve dok fratri nisu očitali misu. Kad je njegovo tijelo položeno u hercegovačku zemlju nebo je počelo plakati. Kap po kap kiše. Kao za Bobom Matovićem. Nešto nam govori da smo tu samo privremeno i da ćemo se družiti tek kad budemo jedna duša. 

Zadnji nas je put počastio, ali ne i svojim cinizmom, radio je za, nije radio unatoč, to znaju svi koji su ga ikada upoznali. Šok se pretvorio u žalost. Ali on to ne bi volio jer je vjerovao da ćemo svi skupa završiti zajedno, u jednom biću, i to treba poštovati, tko htio tko ne htio, bit će to jedinstvo kozmosa kakvo nikad nismo upoznali. Bez osuda, bez ovo ono, tu smo, kakvi jesmo, oni koji su nekad zajebali, ali nikad na uštrb drugih. I neka nas takvih. U spomen na jednog od zadnjih ljudi koji je znao da kult i kultura povezuju ljude. Na našeg barba Peru! Sve su molitve dobro došle, a i bez molitvi znam da ga sada nosaju anđeli. 

(zurnal.info)