PISMENA ZADAĆA (audio): Mirko Ilić je dizajnirao moje djetinjstvo

Neka kiša pada. Neka danas svi ostanu u svojim kućama. Treba se skloniti od pogleda koji nas kradu. Kako nas ne bi bilo. 

Zato me nervira hotel koji od prije nekoliko godina zaklanja horizont, moj pogled na krovove grada. Sada prozori zure jedni u druge. Za razliku od hotelskih soba nisam na svoje prozore htio stavljati zavjese. 

Nemam što kriti dok se drugi skrivaju iza namaknutih zastora hotelskih soba koje zure u moju svakodnevicu. Oni su u prolazu dok se iza mog prozora ne krije moj takozvani život koji želi vidjeti krovove koji pokrivaju grad i skrivaju ljude od čuvenih, dugačkih, dvadeset četiri kroz sedam. Kiša danas pada tako da čak ne pomjera ni lišće jednog polusahlog drveta koje se uspjelo uglaviti u pogled kroz prozor, između moje kuće i hotela koji je pregradio, zazidao mahalsku ulicu koju su nekad nazivali Carskim drumom. Danas, još uvijek, zove se Titova.

Barem neki kontinuitet se nazire u tome, nešto što povezuje moje vrijeme – od djetinjstva do danas kada sam u takozvanoj krizi srednjih godina potonuo u uspomene pa me nervira sve čega prije nije bilo. Pogotovu pokušaji da se od moje mahale napravi neka vrsta downtowna, središta koje te vuče sebi svojim sadržajima, poput rečenog hotela od kojeg za pet minuta šetnje možeš doći do Starog mosta. Ako ne pada kiša i ako je nebo nenaklonjeno našem kretanju. 

Kao danas kad ovo pišem i ne prepoznajem krajolik u kojem se nalazim iako sam, čini mi se, oduvijek tu. Čak i onda kada sam i drugdje bio savršeno neprisutan. 

Kako postojati ukoliko je nestao i s ljudima nestaje svijet u kojemu si odgajan?

Zna li itko da u Mostaru, u Starom gradu, postoji kavana koju je dizajnirao Mirko Ilić? Zna li itko tko je Mirko Ilić, čovjek koji je dizajnirao moje djetinjstvo? Koliko bi, recimo, u Beču koštala takva atrakcija? 

Samo pitanja. Odgovora nigdje.

A čekam da moja drugarica dođe u Mostar. I s njom iz Beograda mrtav čovjek koji je držao tu kavanu. Jer mu je to bila želja. Vratiti se u zemlju iz koje je izniknuo. Kao drvo. Bobo Matović kojemu posvjećujem ovu kratku priču i koji zna da ova kiša pada zbog njega jer je mostarsko nebo osjetljivo i plače za svojom djecom. Unatoč svemu što je nagrnulo pregraditi i zazidati naše živote.

(zurnal.info)