Pismo s juga (AUDIO): Svijet od kamena

Na ovom mjestu treba sklopiti oči i zamisliti taj ulazak. Recimo da ta kuća lebdi u zrakopraznom prostoru. Vi lebdite prema njoj. Oko vas mapa neba onakva kakvom je vidimo za vedrih ljetnih noći u nekom južnom gra- diću. Sve je baš toliko daleko onako koliko to i jeste u životu. Kuća je opasana visokim zidom okrečenim u bijelo. Zid je neravan, pun kamenih trbuha, jer kamen je živ i diše i dišući se pomjera. Posred zida je kapija, drvena kapija izblijedjele zelene boje. Na kapiji dva oka, dvije željezne karike koje služe tomu da domaćinima pokucaš na vrata. Lebdite prema toj kapiji. Sve je u svemiru samotno pa tako i vi i kuća, dvije ste jako udaljene zvijezde ali težite tomu da okončate samoću. Oh, od čega je sazdan čovjek? Od čega je sve ovo ispred vas? Dobro pogledajte u nebo, jednom, ljeti, kad bude vedro, gotovo prozirno. Ali sada dođite lebdeći do zelene kapije i zalupajte karikama po drvetu. Tako nalažu dobri običaji, ali pošto se nitko neće odazvati, jer ta je kuća jednako usamljeno biće kao i vi, kao i sve u vašim uspomenama, uđite kroz ta vrata koja se otvaraju pomalo teško, zapinjući.

U dvorištu koje vidite ispred sebe nalazi se kuća koju ste do tada mogli samo zamisliti, jer vidjeli ste samo zid koji je opasava. Kuća je nalik zidu, puna kamenih trbuha, podbuhla kao lice neispavanog čovjeka. Tako stare kameni zidovi, baš kao muškarci pod čijim očima izrastu podočnjaci a iznad pojasa se izboči trbušina. Pogled vam zastaje na podu avlije u koju ste ušli, na toj divoti koju su stvorili neki nestali ljudi. Cijela je avlija popločana bočno postavljenim oblutcima. Oni se kao zrake protežu cijelim njezinom obujmom. Tlo kao da se kreće, zrake doslovno izrastaju u vašim očima od središta avlije ka njezinim krajevima. S obzirom da je sve oko vas od kamena, i tlo zbog kojega više ne morate lebdjeti i zidovi kuće okrečeni u bijelo na kojima je ta bjelina popucala, osjećate neku svježinu, ali to je samo tjelesna senzacija, to osjeća samo vaša koža, a negdje unutra raste toplina, recimo, toplina jedne bake čije se oči zažare kad ugleda svoju djecu.

Tada shvaćate – otuda sve izrasta, iz onog središnjeg oblutka koji pruža zrake prema zidovima koji opasavaju avliju. Sada znate, kad ste vidjeli od čega nastaje svijet mog juga, vani je izrastao grad, od kamena prvo, a onda od njegove prašine i materijala koji oponašaju kamen. A kamen diše, ponekad teško pritisnut jednom jedinom zvijezdom kojoj čovjek pripada. S nadom da niste sami, na ovom mjestu možete iz moje uspomene istrčati u grad da svima javite veliku vijest – kamen diše i stari kao čovjek, ali nikada ne umire, baš kao ni jug.

Prolebdio sam vas kroz moje uspomene kako bih vam opisao spoljašnji i izgled avlija kuća kakve su nekada većinom bile načičkane po mostarskim mahalama. Te avlije, kakve su danas rijetkost, znale su biti prava mala umjetnička remek-djela, mozaici od oblutaka koje su strpljivi majstori slagali s preciznošću koja iziskuje iznimno poštovanje i iskazivanje iskrenog divljenja. Danas takvih avlija nema mnogo ni u Mostaru, a ja se u mislima znam vratiti u neke od njih uz čije su zidove rasle ruže penjačice ili običan divlji bršljan koji su djelovali kao da rastu iz tog sunca popločanog dvorišta. Na jugu je sve od kamena, tako se čovjeku učini, a to mu se čini zbog svjetla koje sve, kao krečom, prekriva bjeličastom koprenom. Smiješno je kad ljudi opisuju Hercegovinu, kako je podrugljivim tonom nazivaju kamenjarom. Ona to, jednim svojim dijelom i jeste, ali ljudi iz neke svoje obijesti i malograđanske uobrazilje zaboravljaju kako je kamen lijep, kako lijepo diše i nikada ne umire. Kada biste me pitali da u nekoliko riječi opišem taj mali komad planeta vjerojatno bih spomenuo ledene rijeke i užareni kamen.

Od takvog kontrasta kao da su stvoreni i ljudi koji naseljavaju Hercegovinu. Brzi su i hiroviti, katkad hladni i tvrdi, ali i topli i mudri kao kamen. Ne valja se uplitati u opisivanje mentaliteta jer ne postoje na svijetu dva potpuno ista čovjeka, a kamoli cijeli narodi, ali tako nekako to ide. Ovo ipak nije priča o ljudima. Ne znam je li priča o još jednoj mojoj tlapnji, pokušaju da od svojih uspomena stvorim nešto sustavno i shvatim samog sebe, ali znam da je ovo priča o kamenu juga, nečemu naizgled surovom ali potencijalno lijepom, višestruko korisnom i dugovječnom, nečemu što bi ljude moglo sjetiti kako su mali, ne samo pod zvijezdama, nego i na ovom planetu. Taj osjećaj malenkosti u ovo blagdansko doba mogli bismo nazvati i pobožnošću. A ponizan i ne treba biti prema nečemu čovjeku neshvatljivom i nevidljivom nego, ako si uistinu pobožan, trebaš biti ponizan prema svakom kamenčiću na ovom planetu. Iz kamena je niknuo moj grad, iz kamena su niknuli i drugi gradovi, ne samo na jugu.

Od kamena je nastao i današnji čovjek, ako uzmemo u obzir da su prva oruđa bila od kamena. I današnji maleni ljudi kao prvo oružje u svom životu koriste kamen i ne treba slaviti oblutak koji nekomu razbija glavu, ali onaj oblutak iz one avlije iz mojih uspomena, onaj iz kojega je niknuo moj mali poremećeni i ne baš uvijek bistri svijet, vrijedan je divljenja. On je samo jezgro svijeta. Na stranu čak i svi spomenici isklesani od kamena. Cijeli je jug od kamena a jug je spomenik, bolje reći uspomenik cijelog svijeta.

U Hercegovini se preko kamena valjaju ledene rijeke. Kamen dopušta vodi da se igra njime, da ga oblikuje u onoj savršeno prirodnoj interakciji na koju su ljudi čak i genetski zaboravili pa gotovo da ne znaju što bi jedni s drugima, a kamoli s planetom na kojemu žive. Kada sam bio mršavi, suncem opaljeni dječak svaki bih ljetni dan provodio pored Neretve. Osim plivanja zabavu nam je činilo bacanje kamenja u rijeku. U Mostaru postoji nekoliko igara s kamenjem. Jedna od njih je specifična za Mostar.

Trebate pronaći duguljasti, sferični kamen, što veći po mogućnosti. Kamen valja uzeti u šaku i baciti ga u zrak tako da se u letu rotira, a cilj je da tako bačen veliki duguljasti kamen dodirne vodu proizvodeći tup, prigušen zvuk izbacujući napolje što manje vode, iza njega treba ostati trag kao kad u loncu ključa palenta. Kamen smo, dakako, bacali u daljinu natječući se, dječački glupavo, tko je snažniji bez tučnjave. Neretva je u svom stvaralačkom zanosu na plažu znala izbaciti jako puno oblog, raznobojnog kamenja ali nas je posebno radovalo, tanko, plosnato kamenje koje bismo kratkim trzajima, to je svima poznata igra, bacili paralelno s površinom vode s ciljem da kamen koji smo bacili što više puta, prije nego potone, odskoči od površine rijeke.

Nije uvijek bilo prijatno hodati po užarenim kamenicama različitih veličina ali postoji mit kako nijedan Mostarac, u vrijeme dok su čovjek i rijeka živjeli zajedno, zbog šetnji po kamenju nije imao ravna stopala.

Kamenom smo pritiskali vrećice u kojima bi se nalazile lubenice kako ih rijeka ne bi odnijela. Isto smo radili s gajbama i vrećicama s pićem.

A sada zamislite kako ste dijete i netko vas stariji zamoli da mu napravite ležaj. Bila je to zabavna igra. Prvo biste raščistili gornji sloj krupnog kamenja i na- pravili malu parcelu od pijeska. Zatim biste se rastrčali plažom i tražili veliko plosnato kamenje koje biste slagali jedno do drugog dok malu pješčanu parcelu ne pretvorite u ravnu površinu. Na takvu površinu biste onda stavljali ručnik. Odjednom ste odrasli, liježete na tu kamenu postelju, oči prekrivate podlakticama i upijate sunce. Čujete samo huk rijeke i ptičji razgovor. Sada, zapravo, lebdite.

(zurnal.info)