Pismo s juga (audio): Mediteran je troma, pospana životinja

Zajedničko Britancima i Mediterancima jest to što su opterećeni vremenskim prilikama. Kao da im o njima ovisi baš sve u životu. Svako čavrljanje začinjeno je pričom o vremenu. Ono, dakako, nikada nije dobro. To se ponajprije odnosi na ljude s Mediterana. Uglavnom, klima pruža prigodu svakom dokonom Mediterancu da se žali i stvori alibi zašto ni tog dana nije poduzeo baš ništa. Po toj filozofiji življenja čovjek je uvijek nečim spriječen. Okolnosti su to što ga u životu sputava. On sam nikada nije krivac ni za što.

Kad je već tako, postavlja se pitanje: zašto se uopće truditi?

U tom pitanju ujedno leži odgovor na veliki svjetski misterij koji govori o Mediteranu kao prostoru pasivnosti. Britanci ovdje izlaze iz priče. Njih valjda od toga spašava protestantska etika. Svakako oni nisu ni bitni za ovu priču osim kao idealni sugovornici žiteljima Mediterana jer su i jedni i drugi u stanju potrošiti sate i sate na razgovor o sasvim nevinoj proljetnoj kišici. To je ono što u Mostaru nazivamo šupljom pričom. Od te i takve, šuplje dakle, priče istkani su i međuljudski odnosi. Većinom se radi o površnim odnosima iako se nekomu tko posmatra sa strane mora učiniti da ako s nekim razgovarate po nekoliko sati dnevno, onda sigurno s tom osobom imate dubok i prisan odnos. Odnos možda jest prisan, ali nikako nije dubok. Satkan je od klimatskih uvjeta i tračeva.

Od tračeva su pak satkani svi glumci u mediteranskom uličnom teatru. Uloga svakog čovjeka napisana je od strane njegove okolice. Na njemu je da je prihvati ili proživi život odbačen, kao čudak ili redikul, neprilagođena osoba u tom bučnom, naizgled prisnom teatru u kojem sudjeluju redom usamljenici. Iako uvijek na gomili, u gunguli, gužvi, okruženi drugima, ljudi na Mediteranu usamljeniji su nego navodno distancirani sjevernjaci. Zato što pristaju na površne odnose. Zato što pristaju igrati uloge, glumiti svoj život po unaprijed zacrtanim pravilima uklapajući se u vjekovima stare stereotipe. Tu nema mjesta inovaciji u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Zato je cijeli Mediteran skupa sa svojim življem nalik tromoj, pospanoj životinji koja ne uspijeva pratiti ostatak svijeta.

Sljedeće pitanje je: kako je moguće da je kolijevka civilizacije, mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija?

Najprostiji odgovor bi bio – samodovoljnost. Uvjerenost da si bogom dan samo zato što si rođen na tom mitskom prostoru, u tom uskom klimatskom pojasu. Pa, pobogu, cijeli se svijet dolazi odmarati u tvoje prirodno okruženje. Ljudi iz dalekih krajeva dolaze se diviti starinama, uživati u lijepom vremenu, osunčanoj hrani i istim takvim tijelima, opustiti se. Ako već cijeli svijet tu dolazi odmarati se, što mislite da bismo mi trebali raditi, mi koji u mjestima vašeg odmora živimo cijelu godinu? Naravno da ćemo se i mi odmarati. Većinu godine. Radit ćemo uglavnom onaj mali dio godine kada se vi odmarate, jer imamo privilegij naplaćivati vam vaš odmor. Faktički, ubiremo spomeničku rentu. Toliko smo se unijeli u taj posao da smo i sami, kao ljudske jedinke, na neki način postali spomenici, endemska vrsta usporenih ljudi u užurbanom svijetu koji sve više ubrzava. Čak smo i tu počeli zaostajati. Toliko smo spori da više jedva pratimo ritam tuđeg odmora. Nije baš ni da se trudimo. Netko će drugi to odraditi za nas ili nas iseliti kako više tako spori i čangrizavi oko vremena ne bismo smetali. I sve to skupa će nam smetati, već sad nam smeta kao i bilo kakve vremenske prilike.

Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba. Neko spram kojeg se ljudi s Mediterana još nisu odredili.
Nikako nam ne uspijeva ostatku svijeta objasniti da bi svi trebali usporiti, jer ovo što vidimo više ne nalikuje na razvoj i progres, nego na bezglavo srljanje i proždiranje vremena i prostora.
Kad proždre vrijeme i prostor, što čovjeku ostaje? Ima li uopće čovjeka izvan toga? Zašto ne možemo pronaći srednji put umjesto samo da se divimo jedni drugima ili preziremo jedni druge i način života kakav vodimo?

Europa se dijeli na sjever i jug. Neka nova Europa. Ona koja je još uvijek u nastanku. Na toj liniji bit će otvoreni budući politički frontovi. Proces je počeo posljednjih godina, ali je usporen svjetskim migrantskim krizama što nam je možda dalo prigodu da malo bolje razmislimo o svemu, ali sve su prilike da se to neće desiti. Projekt je davno smišljen. Njegova provedba je neupitna. Ako se ne dogode neke potpuno nepredviđene katastrofe.

Ovo čemu upravo svjedočite je razigrani mediteranski um. Um koji samo otvara pitanja i rijetko daje odgovore. Sklon je tumačiti stvari, ali tako da komplicirano dodatno iskomplicira, a jednostavno toliko uprošćava da postane neprepoznatljivo. U mitologiji o Mediteranu to se naziva južnjačkom dovitljivošću. Ona dolazi iz dokonosti i u DNK upisanog koda koji nam govori da je najbolje ništa ne poduzimati.

Ovo je početak našeg upoznavanja i zato imam potrebu predstaviti vam se na ovaj način. Ipak pišem pisma čiji ste adresati svi vi koji ih čitate.

Svi nam govore: pa to može bolje! Može, ali bolje je neprijatelj dobrom. Imamo iskustva ne tako davne prošlosti koja govore u prilog ovoj mediteranskoj izreci.

Prije nekoliko godina putovao sam u Finsku. Uvijek sam htio zakoračiti na polarni krug i tada mi se pružila prigoda. Prije toga valjalo je autobusom proputovati Finsku od juga do sjevera. Autobus je bio pun pisaca iz cijelog svijeta i svi smo bili tu da potvrdimo predrasude koje drugi imaju o nama. Nevjerojatno je kako se čovjek ponaša po zadanom obrascu u takvim situacijama. Lakše nam je pristati na to nego se istinski upoznavati s gomilom novih, nepoznatih ljudi. Stara je to općeprihvaćena mediteranska mudrost.

Bili smo u nekom studentskom gradu u središtu Finske. Bili su prvi dani proljeća. Na sjeveru Europe je vladala euforija. Dugo su čekali svjetlost. Bio sam jedini pušač u društvu pa sam sam izašao ispred kavane kako bih zapalio cigaretu. Ponio sam čašu s pivom, sjeo na zidić ispred kavane i posmatrao polupijane studente kako posrću večernjim ulicama. Odjednom sam začuo oduševljenu dernjavu:

– Jugoslavo, hej, Jugoslavo!

Okrenuo sam se u pravcu iz kojeg je dolazio glas. Odmah sam znao da se radi o Talijanima. Crnomanjasti, niski ljudi s bocama crnog vina i cigaretama u rukama. To je bilo dovoljno da znam otkuda su. Pozdravili su me kao pravog, istinskog zemljaka. Mrgodni visoki tip s pivom i cigaretom u rukama koji s određenim prijezirom gleda svijet oko sebe. Iz daljine su skužili da sam Jugoslaven. Tako su mi rekli. To je scena međusobnog prepoznavanja južnjaka na sjeveru Europe. Pričali smo kao pravi zemljaci. Isprva sam se čudio tomu, a onda sam shvatio da nas muče iste stvari. Naša, južnjačka politička perspektiva je dugoročno gledano ista, bez obzira na to što su oni iz Italije, a ja iz Bosne i Hercegovine. To je Europa koju sam vam spomenuo, ona nova Europa, nadnacionalna ili postnacionalna, kako god. Europa koja je trenutno na čekanju.

Uvijek sam se pitao otkuda dolazi proljeće.

Raste li iz zemlje pa se penje uz stvari i oživljava ih ili se spušta s neba pa prekriva svijet novom odorom života? A ono se rađa zajedničkim naporima neba i zemlje, izvire iz njihovog jedinstva, njihove neodvojivosti.

Jasno je, valjda, kako Europa može dočekati proljeće.

(zurnal.info)