PISMENA ZADAĆA (audio): Vjetar u krošnji

Danas zamišljam ljude kao drvo. Isprva tanušne sadnice. Podložne lomljenju jedino od drugih ljudi. Od odgojnih mjera ili zlobe. Ako uspiju dalje rasti na njima će se vidjeti ožiljci ali bit će ih sve teže slomiti. Kao i ljudi, i drveće stremi ka nebu. Mi u svojim idejama o vječnosti a drveće doslovno. Ožiljci su lijepi ako ih znamo nositi.

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

Čini se sad su snažna, nitko im ne može ništa a onda zapuše vjetar i vidiš kako se poigrava njihovim krošnjama, pokušava ih sluditi ili ih slomiti. U tom plesu krošnji kao da sve uspomene, svaki ožiljak, krene iznova biti proživljavan. Baš tada je drvo najsnažnije a najslabije. Kao i čovjek kojemu se teško othrvati svemu što je bilo i ostati uspravan i dalje zagledan u nebo. U čežnju ka vječnosti, čežnju za životom, čežnju da ostanemo uspravni i vjetar prihvatimo tek kao partnera za ples a ne nešto što nas pokušava slomiti.

Ipak, kod ljudi je sve baš kao kod drveća. I vjetar danas u Mostaru pleše s krošnjama.

(zurnal.info)