Pismena zadaća: Sveta ludost života

Na vijest o smrti Abdulaha Sidrana ja sam se sjetio Ćire Blaževića i njegove čuvene izjave – „Svašta se kaže kad se priča.“ 

Rijedak je talent koji su obojica imali, neki bi to nazvali pukom bestidnošću, da uvijek kažu ono što, u tom trenutku ciljana publika, želi čuti. Zato su obojica i bivali prihvaćeni posvuda među nazovi zavađenim narodima. I to više govori o tim narodima nego o njima. Oni su se, rekao bih, samo držali one stare narodne da prigode beru jagode. Pa ako je već netko igrao rukom u kaznenom prostoru ti iskoristi penal. Nije baš principijelno ali je, u njihovom slučaju, bilo učinkovito. 

DAR IZ NARODA

Dar usmenog pripovijedanja, po mnogima tako svojstven bosanskohercegovačkom narodu, kao da se sve više gubi i odlazi u ropotarnicu povijesti kamo završava sve čega se ljudi u BiH dotaknu. Što će nam i oni stećci pored Stoca ako nema tko o njima pisati pjesme i pričati priče. Sve to treba razgrnuti pa zemljom prekriti. Po mogućnosti bagerom. Jer taj dar pripovijedanja podrazumijeva izvjesnu mekoću, koja kod slušatelja inducira nešto nalik transu, pa ga treba zatrti što grublje. 

Abdulah Sidran je imao taj dar. Znao ga je prenijeti i u pisanu formu. Tu mu nitko ne može, što se kaže, pera odbiti. Ako se vratimo filmovima, za koje je pisao scenarije ili predloške, kako već tko voli govoriti, u svakom trenutku kao da možemo čuti glas Abdulaha Sidrana kako pripovijeda neku od mnogobrojnih anegdota i dogodovština iz njegovog života ili neke samo njemu poznate povijesti. Lijepo je što su redatelji imali umješnost prenijeti tonalitet njegovog govora i teksta u pokretnu sliku svjesni da je, katkad, to najveća vrijednost onoga što snimaju. 

PERSONIFIKACIJA VREMENA

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena. Otišao je čovjek kao takav, nesavršen, blesav i razuman, trijezan a s mislima u pijanstvu, podao i dobronamjeran. Ode s njim i jedna moguća Bosna i Hercegovina, njezina suština zapakirana u ironično malom pakiranju. Ode, da se poslužim riječima svog pokojnog učitelja Duje Lucića, sveta ludost života. 

(zurnal.info)