Pismena zadaća (audio): Ta strašna tišina

Svijet je postao jako ozbiljno mjesto jer ga naseljavaju sve ozbiljniji ljudi. Preciznije, ljudi se sve ozbiljnije shvaćaju pa sve manje vide druge oko sebe, svatko je središte vlastitog univerzuma, svatko za sebe, funkcionalan, predan poslu, obvezama toliko da mnogi i ne primijete koliko su usamljeni i kakve su se sve tišine i provalije uselile među nas. 

KRATKI, DUGAČKI DANI

Zimi su dani kratki. A nama se znaju činiti najduljima koje doživljavamo. Uvučeni u kuće, u sebe, u tišinu između onih s kojima živimo trajemo željno čekajući san s nadom da će nakon njega doći drugačiji dan, dulji periodi svjetlosti koji će nas pokrenuti i skratiti vrijeme koje smo primorani provoditi u samoći među onima za koje smatramo da im je naša ozbiljnost prihvatljiva, i obratno. 

Čemu vjerovati? Brojkama na satu koje se mijenjaju savršeno precizno ili unutarnjem doživljaju tog istog protoka vremena. Kako to da ozbiljni ljudi, s čvrstim stavovima mogu sami sebe zateći u tako banalnim dilemama kad se radi o stvarima koje su jasno propisane?

Jesu li to ostaci ljudske nesavršenosti? Onoga čemu se možemo i čemu se vrijedi nasmijati. 

Po kalendaru, zima ide svom kraju, bliži se početak proljeća. Vegetacija pak kao da je požurila, prevarena toplom zimom i ono što vidimo proljetni je dekor. Nešto završava a još nije završeno, nešto tek treba početi a već je krenulo. 

Čemu vjerovati u tom iščekivanju kada je tišina stotinu puta gušća nego u kratkim zimskim danima u kojima čeznemo za snom? 

ODSUSTVO DRUGOG GLASA

Ta strašna tišina. Odsustvo drugog glasa. Napeto osluškivanje završava li ono čemu je dolazi propisani kraj i počinje li ono što bi, po nekom utvrđenom redu trebalo početi. 

Tako je u smjeni godišnjih doba. Tako je pri kraju odnosa, promjeni posla ili mjesta stanovanja. 

Nešto već postaje uspomena dok čekamo ono što će tek postati uspomena, opomena kako je sve ljudsko prolazno. 

Meša Selimović je u romanu „Tišine“ nemogućnost da izrazi unutarnja previranja opisao riječima koje slijede. 
„  …govorio sam o muci trenutka u prelazu, o strašnoj tišini koja nastaje između onoga što se završilo i onoga što nije počelo, o svačijoj želji da sačuva svijetle trenutke stvarajući od njih mit…“
(zurnal.info)