PISMENA ZADAĆA (audio): Limuzina ispred kuće Branka Ćopića

Krenem tako negdje zbog nečega a pažnju mi odvuku prizori zbog kojih nisam krenuo tamo gdje već krenem. Mogao bih ih nazvati lomovima između dvije ljepote, dva života, bolje reći dva življenja. To mi se događa posvuda, kud god me put nanese po krajevima bivše i bivših nam domovina i otadžbina.

PREPOLOVITI GRAD

Granice življenja, one između dvaju svjetova jasno su određene. Ako ih ne spoznamo svjesno, one će ostati urezane u našoj podsvijesti. Ceste između mnogih sela, gradova i gradića su potpuno zapuštene, prepuštene propadanju a sve kako bi nam se ono blisko podsvjesno činilo jako udaljenim. Kao u Mostaru. Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta.

Tako je, neki sam se dan uvjerio, i Branko Ćopić odvojen od jednog dijela svog negdašnjeg svijeta. Onog koji ga se slabo a dobrim dijelom i ne želi sjećati. Ako iz tzv. Federacije krenete prema Hašanima, rodnom selu Branka Ćopića, najkraćim putom morat ćete se velikim dijelom voziti makadamom dodatno uništenim vododerinama. Ukoliko od Bosanske Krupe odlučite ići pomalo okolnim putom, preko teritorije tzv. RS, do Hašana ćete voziti asfaltiranom cestom ali ćete između Arapuše, rodnog mjesta reisa Čauševića, i tzv. Krupe na Uni opet morati voziti makadamom.

Između ta dva svijeta, bliska a daleka, krajolici su izrešetani ruševinama. Obilježeni su, na izvjestan način, izostankom tragova života.

U BAŠTI SLJEZOVE BOJE

Kada smo sjeli na klupe ispred rodne kuće Branka Ćopića, pogled se pružao prema bašti sljezove boje. Vjetar s Grmeča je divljao kroz udolinu kojom vijuga Japra. Nebo je prekrila pješčana koprena. Zrak se doimao gustim i žutim. Pogledom kao da se probijate kroz nagomilane uspomene. Neka tuga i tjeskoba su se uvukle u nas. Došli smo na mjesto koje u našem sjećanju luduje dječjim smijehom i u kojemu se iz sekunde u sekundu smišljaju razne nepodopštine i spačke a zatekli smo selo na rubu svijeta, ispražnjeno od života, gotovo muzej. Bili smo prvi put tu ali naša su sjećanja na Hašane izrazito živa jer su Ćopićeve knjige u nas utisnule baš to – radost života u svim prilikama i neprilikama koje ovdašnje ljude, po nekoj sili povijesti, zateknu svakih par generacija.

Nekoliko dana prije odlaska na izlet u Hašane, šetao sam zagrebačkim ulicama. Ni ta strka i nasilna užurbanost nije baš sličila životu kakvog ja zamišljam. Ali ljudi su bili tu, vjerojatno čak i nesvjesni da tek simuliraju život. Da smo na neki način danas svi postali „gostujući radnici“ i u vlastitim gradovima.

DVA DOBRA

Kada sam prolazio kraj autobusnog kolodvora, ispred kojeg su, kao da čekaju žrtve a ne putnike vrebali vozači taksija, na proširenju nadomak čuvenog dućana sa slatkišima, zaustavio se skupocjeni automobil s inozemnim registarskim tablicama. Iz njega je izašao mladić, izvadio ruksak iz prtljažnika i pozdravio vozača. Jedan mu je taksist dobacio: „Takav auto a vozi bla bla, jebo ga auto!?“

Danas zamišljam kako je skupocjeni automobil stigao u Hašane za uskršnje blagdane i onim rijetkima, koji su ostali bivstvovati u napuštenom i zapuštenom svijetu granica, donio vijesti o životu punom skupocjenih automobila i svakojakih čudesa koji mogu biti tvoji samo ako se dovoljno potrudiš i uspješno simuliraš život.

Mještani se dive automobilu kao simbolu uspjeha njihovog negdašnjeg susjeda a on na lice nabacio propošni ponos dok u sebi guši žalost jer, evo tu, na mjestu koje je napustio možeš potpaliti roštilj i hladiti pivo u potoku. Jebo ga auto da ga jebo. I jebo nas roštilj da nas jebo.

Što rekao naš predobri i prepametni narod – nikako dva dobra sastavit.

(zurnal.info)