Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.

Malo je ko u našoj književnosti tako hrabro i lepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim delom i životom na pitanje: šta je piscu činiti u svom vremenu? 

Bilo je tu i poezije i priča i Tita i partizana i enigmatike, zabavnih ilustracija, postera... Dobra kompenzacija za žrtvu zbog visokih, nerazumljivih, a samim tim i dosadnih zahtjeva škole i roditelja

Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića

Teško je tebi moj Branko da razumiješ današnju Bosnu i Hercegovinu, nije to ona zemlja za koju si se borio i koju si oslobađao. Kažu da si ti živio u jednoumlju, a mi već 20 godina živimo u bezumlju