Zlatko Paković: Branko Ćopić ili šta je piscu činiti u svom vremenu?

Ćopić je ne samo jedan od najomiljenijih nego i, nesumnjivo, jedan od najbeskompromisnijih naših pisaca svog doba. Otvarao je uvek prvi goruće, tragične teme u društvu i o njima pisao bez zazora, lucidno, jetko i duhovito. 

Od realističnog prikaza bratoubilačke borbe tokom Drugog svetskog rata, u romanima "Prolom" i "Gluvi barut", preko kritike pokondirenosti vrha Komunističke partije, u "Jeretičkoj priči", do poraza sopstvenih ideala u stvarnosti, što je opisao dirljivo u poslednjim pripovetkama knjige "Bašta sljezove boje", Branko Ćopić – izlažući se javnim osudama s najviše instance vlasti – razvio je autentičnu, danas nedovoljno isticanu, poetiku otpora u jugoslovenskoj književnosti.

ŠTA JE PISCU ČINITI

Malo je ko u našoj književnosti tako hrabro i lepo kao Branko Ćopić odgovorio svojim delom i životom na pitanje: šta je piscu činiti u svom vremenu? 
Branko je, to se retko pominje, diplomirao pedagogiju. Ono što se dobro zna i uvek ističe, jeste da je bio i dečji pisac. Jednom rečju, bio je pedagog.
Bio je Branko komunista. Postao je to još u Učiteljskoj školi u Sarajevu, kao omladinac. Zbog toga je iz te škole dva puta ispisivan, da je svrši drugde. Dakle, kao učenik, pripadajući omladini slobodarskog pokreta proskribovane partije, koja se borila za prava potlačenih i za promenu društvene zbilje na principima humanizma, bio je pegagog svojim nastavnicima.

Po nacističkoj okupaciji Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Ćopić je pružio otpor okupatoru kao prvoborac u partizanskoj vojsci. Bila je to pedagogija u praksi.

Po oslobođenju zemlje, Branko Ćopić je počeo da piše i satiričnu prozu, kritikujući bahaćenje vlasti i rigidnost birokratije. Zbog toga je, kako smo na početku već rekli, ukoren s najvišeg državnog i partijskog mesta. Nije ustuknuo. Bila je to pedagogija istinskog intelektualca. Pedagogija otpora.
Osamdesetih godina, uviđajući da kod nas sve uticajniji postaju glasovi poražene strane u Drugom svetskom ratu, da društvenu scenu sve više zauzimaju nacionalisti i oni koji o idealima socijalizma govore samo iz oportunizma, bez ikakavih uverenja, da se na scenu, naime, sve više uspinju pobornici četništva i ustaštva, da su zagovornici kapitalizma i privatnog vlasništva sve moćniji i moćniji, stari je pedagog, pisac za omladinu i revolucionar, izvršio samoubistvo: gotovo ritualno, kao performans koji se ne može reprizirati. 

Bio je to pedagoški performance par excellence, performans jednog starca koji je sa svojim idealima ostao sam, bez ijednog saborca u životu. Poslednji partizan, poslednji socijalista, poslednji Jugosloven, poslednji pedagog bez omladine.

“Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt”, rekao je Branko i preduhitrio smrt jugoslovenske federacije, koju je gradio, i rastakanje jugoslavenske kulture, kojoj je pripadao. Bio je to samurajski pedagoški potez, nad kojim ostaju najlepše vaspitne reči poetike otpora: 

KAD IDEALI SAHRANJUJU ČOVEKA

Lep je pogreb kad ideali sahranjuju svog čoveka. Ružan je pogreb kad čovek sahranjuje svoje ideale.
Branko Ćopić se prvi suočio s našom sadašnjicom, pre no što je nastupila, s onima koji je danas određuju (pre no što su došli na vlast i do moći) – dok su nadirali. Nazvao ih je “crnim konjanicima”, “tamnim dželatima”, u divnoj svojoj posveti knjige “Bašta sljezove boje” Ziji Dizdareviću, svome drugu, kojeg su ustaše ubile u logoru Jasenovac 1942. godine.

Piše Branko svome mrtvom drugu u svojoj crnoj slutnji ovako: “Vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”
Danas su upravo ubice Ivana Gorana Kovačića, Hasana Kikića i Zije Dizdarevića dobile pravo da određuju šta je uljudno i politički probitačno. Oni sahranjuju ideale, da bi uzurpirali javno dobro. Pedagozi pokornosti.

Čujem zato da Branko govori: “Ja sam i ubijajući se, dok sam padao s mosta na beton, u posljednjim trenucima gorčine svog života, tužeći za idealima koje drugi gaze, i za stvarnošću, na njima građenoj, koju sad siluju, bio slobodan čovjek i mogao sam osjetiti ljubav; volio sam svoje ideale kao svoje drugove, koje su zbog tih ideala ubili najgori među ljudima. A vi, možete li vi da osjetite danas tako snažnu ljubav koja život mijenja iz osnova? Vi koji vaspitavate generacije da nikad ne budu sposobne da se za ideale i ugrožene pravednike žrtvuju? Ljubav ne može biti oportunizam. Ljubav je uvijek u otporu. A vi, imate li otpora, imate li prijatelja? Umjesto prijatelja, vama su partneri. Umjesto ljubavnika, vama su partneri. Umjesto bratstva, sad je partnerstvo. Umjesto socijalizma, kapitalizam. Umjesto antifašizma, sad su mjera Ante Pavelić i Milan Nedić, Draža Mihailović, Mustafa Busuladžić i Aćif Efendija. Umnožavaju se noćni i dnevni vampiri, mrke ubice s ljudskim licem, umnožavaju se i rote u ovom stiješnjenom svijetu, i unose u njega svoju hladnu jezu. Ali, znajte, još nije iskovana sablja koja može sjeći naše nasmijane zore!”  

(Uz odobrenje autora prenosimo iz Danasa, oprema teksta je redakcijska)

(zurnal.info)