Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.

Čovjek se ne može mirno ni radovati uspjehu reprezentacije koja je ostvarila plasman u elitni rang Lige nacija. Tamo ćemo se vjerojatno provesti kao bosi po trnju ali i to je neka lekcija. Jedna od onih kakvu bi trebalo da iskuse njuške poput Milorada Dodika. Ali on u elitu, izuzev kao jadni poltron, ne može nikako dospjeti...

Redom bosanskohercegovački politički kandidati, ponavljajući je u beskraj, svaku izgovorenu riječ potpuno isprazne od sadržaja. Hoću reći, sve što pričaju ne znači apsolutno ništa izuzev što, tu i tamo, podsjećanje na značenje nekih fraza izaziva ili jezu ili podsmijeh.

Fadile, obrati se Novalić samom sebi, ti si majstor! Savez samostalnih sindikata BiH nisi ni okrznuo a Kinoteci si dao čvrsto obećanje da će dobiti adekvatnu zamjenu za smještaj arhivske filmske građe. Tom se temom nitko više neće baviti a to je u teškim predizbornim vremenima najvažnije. Fora je u tome da svekolika javnost preko medija bude obaviještena o tome da je Fadil Novalić dao čvrsto obećanje da će problem biti riješen. Automatski se problem ima smatrati riješenim.

Predizborna kampanja zvanično počinje upravo danas. Iako traje već dugo. Tek sada treba pripremiti tablete za smirenje i štipaljke za nos. Kada bi imali vremensku prognozu za predizbornu kampanju najpreciznija bi bila parafraza još jednog fikcionalnog velikana balkanske političke misli, Radovana III. Namrčilo se nebo s billboarda k'o da će govna da padaju!

Marko Tomaš i Amar Osim o romantičnom pogledu na nogomet, sentimentalnosti, novinarima, navijačima...

Odjednom je HDZ, koji je mostarske ulice u ratnom razdoblju imenovao po ustaškim zlotvorima i doprinio širenju ideologije nesnošljivosti i mržnje, počeo javno osuđivati isticanje nacističkih simbola. I sve to u gradu čije su fasade „ukrašene“ nacističkim i ustaškim simbolima kao svojevrsnim obilježjima teritorija kojeg većinski naseljavaju Hrvati.

Je li svijet poludio ili mi gubimo razum, to nikako da prokljuvimo. A Europom nominalno vlada pet istih obitelji koje su Europom vladale i u vrijeme Dostojevskog. I materijalno se najbolje živi blizu kraljevskih trpeza. Što si dalje od njih sve manje mrvica pada. Uvijek netko mora platiti privilegije nekog drugog. A njih je netko stekao naslijeđem a netko otimanjem.

Rat civilizacija više nije moguć iz prostog razloga što je civilizacija odavno odbačen koncept. Slijedi nam, osim ako se ne pojavi „deus ex machina“, razdoblje najvećeg barbarizma u povijesti, rat bez političkog i ekonomskog cilja, borba za puko preživljavanje, rat za goli život, rat, dakle, do istrebljenja. Resursi su ionako tu da se troše i odbace.

Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara.

Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone.

Ne postoje nacionalni interesi. Vitalni interes bilo kojeg čovjeka jeste njegov dostojanstven život.

U zemlji u kojoj je parametar normalnosti Bakir Izetbegović muškom insanu prosto dođe da obuče žensku odjeću, zabije si iglu u ruku i tako odparadira u tri pizde materine, što dalje od sdaovskog begovata.

Posljednjih godina sve katastrofe koje su zadesile čovječanstvo dokumentirane su i analizirane kao nikad u povijesti. Ono što me je najviše, da jednostavno kažem, nerviralo jeste to da u većini tih analiza nitko nije kao glavnog krivca za svaku od tih katastrofa apostrofirao ekonomski poredak.

Pošto je Partizansko groblje u zoni odgovornosti HDZ-a jasno je na čiju adresu treba slati pritužbe. Njihovo je da riješe svoje nacističko smeće ispred svojih vrata i vrate dostojanstvo gradu u koji se zaklinju. Inače, gospodo, zašto živite u Mostaru ako ga mrzite?

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb (što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine

Edin Ramulić, na žalost, vrlo dobro zna kako je uistinu biti u ratu. Zbog toga ga jednom zauvijek želi završiti. Za takvo što je potrebno ne dopustiti da tvoju osobnu i žrtvu tvojih sugrađana bilo tko koristi kako bi sebi prigrabio predizborne marketinške minute.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered