PISMENA ZADAĆA: Ponedjeljak novog života

Ključni trenutak suvremene povijesti dogodio se kada su sve moćniji i popularniji masovni mediji prestali izvještavati o stvarnosti i odlučili biti njezini kreatori. Upravo u tome možete pronaći razlog zašto se ono što vidite na ulici, u svakodnevnom životu generalno, često ne podudara s onim što ste slušali, gledali i pročitali u medijima.

Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini, kako se bližila svom kraju, sve je više djelovala kao najava kataklizme. Toliko mržnje i prljavštine godinama nije bilo istreseno pred oči javnosti. Isti stari izostanak sadržaja, eho nekih mračnijih, ne tako davnih vremena trebao je stvoriti kolektivnu psihozu koja bi bila nadgradnja na onu koja je stvorena oko rata u Ukrajini i svakodnevnim spominjanjem nuklearnog oružja.

Svo to vrijeme ljudi su ipak živjeli svoje male živote kao da ih ništa od toga ne dotiče. Ljudi su vukli cekere iz dućana, stajali zaglavljeni u prometnoj gužvi na Titovom mostu, šetali i sjedili u baštama kavana zagledajući mobilne telefone ili listiće iz kladionice. Turisti su izgubljeno zagledali zgrade a kiša i sunce su se smjenjivali iz sata u sat. Samo su ispeglana lica s billboarda podsjećala da su uskoro izbori. Činilo se da malo tko obraća pažnju na njih. I to je rijetka masovna ravnodušnost koja me obradovala. Ljudi su shvatili da im je gledati svoja posla i svoj mali život i tek bi snimci s predizbornih skupova djelovali zabrinjavajuće. Ako bi ih čovjek uopće gledao. Svakako, ta trabunjanja je, zarad duševnog zdravlja, bolje izbjegavati. Nijedni izbori, izuzev onih lokalnih, u Bosni i Hercegovini ne donose suštinske promjene, ništa se tu ne tiče malog čovjeka i njegove svakodnevice.

Paralelno s predizbornom kampanjom do nas su stizale vijesti o situaciji u Ukrajini koja je, ni kriva ni dužna, postala centar svijeta. Mržnja je tamo, za razliku od BH, proljetos počela govoriti oružjem. I ono što me je u svemu tome činilo neutješnim jeste činjenica da smo skloni raspravljati o taktici i strategiji potpuno smetnuvši s uma besmisao svakog pokolja u povijesti. Već su izražavanje mržnje i zlobe previše, znak da nešto duboko nije u redu s čovječanstvom. Ratovi su utoliko znak da se u svemu tome otišlo predaleko, lekcije iz prošlosti nisu naučene dok god psihopati u odijelima i uniformama prijete jedni drugima potpunim uništenjem u ime nekih ispraznih geopolitičkih ciljeva. A psihoza i strah koje kreiraju medijska izvješća tu su da nas dovedu u stanje da pravdamo nasilje. I sve to kako se ništa na svijetu ne bi promijenilo, kako bi isti oni koji njime upravljaju već stotinama godina ostali u poziciji moći.

Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.

Pokušavam zamisliti svijet bez mržnje, zlobe i pohlepe, bez nasilja. Ali stari mehanizmi moći nikako da se iscrpe. Bez obzira na to nama opet valja živjeti svoje male živote sa sasvim malim pobjedama i porazima i nadati se da nečija opsjednutost poviješću neće još uvijek poslati cijeli planet k vragu.

(zurnal.info)