Pismena zadaća: Amar Osim i vrelina mostarskog ljeta

Započeti ovaj tekst teže mi je nego stresti sa sebe bijeli ogrtač mostarske vreline dok čekam taksi na pločniku u petak točno pola sata iz podneva. Za termin sam sam kriv. Prolongirao sam kolumnu kako bih je mogao posvetiti susretu sa starim poznanikom. Htio sam, zbog toga, prvi dio posla obaviti što prije.

U Mostaru je proteklih nekoliko mjeseci užasno teško dobiti taksi vozilo. Vozač automobila u kojeg sam ušao kaže mi da je razlog tomu nedostatak radnika. Vlasnici taksi prijevoza ne žele povećati plaće iako su zbog inflacije građanima BiH rapidno porasli troškovi života pa i sama vožnja taksijem. A ljudi se zbog vremenskih prilika i činjenice da je u Mostaru vožnja taksijem srazmjerno jeftina često koriste uslugama taksi prijevoza. Ljeti je razlog jedva podnošljiva vrelina a zimi su to uporne guste mostarske kiše. Dok se vozim prema hotelu u kojem je odsjeo pitao sam se je li moj poznanik uopće svjestan gdje je došao i koliko to specifično mostarsko vrijeme zna biti teško za nekoga tko dođe sa strane. Nisam se to pitao samo zbog vremenskih (ne)prilika već i zbog posebnog temperamenta i mentaliteta ljudi među koje dolazi.

NASLIJEDITI TRENERA

Feđa Dudić je netom prije odlaska u FK Sarajevo s Veležom osvojio prvi trofej nakon dugih i previše povijesnih trideset i šest godina. U finalu Kupa BiH Dudić je s Veležom pobijedio upravo klub u kojeg je otišao ostavljajući veliki dio navijača u Mostaru u nevjerici i s pitanjem: tko može naslijediti trenera kojeg su zavoljeli za tri godine koliko je proveo u Veležu i koji se, nakon osvojenog trofeja, činio neodvojiv od kluba za kojeg i sam navijam. Uprava je osluškivala puls ulice i znala da mora na odgovarajući način reagirati na nerealno narasle ambicije i želje navijača ali i samog kluba. Velež je pod Dudićem i trenutačnom upravom konstantno rastao u organizacijskom i rezultatskom segmentu. Napredak se morao nastaviti. Nitko se nije pitao koliko su za to realni uvjeti već samo tko je dorastao zadatku. U Bosni i Hercegovini nema puno takvih imena među trenerima. A Velež je poseban i posebno voljen klub.

Sjećam se koliko su uspomena u meni probudili njegovi prošlosezonski uspjesi u Europi. Pobjeda protiv AEK – a me doslovno dovela do suza baš kao i podizanje trofeja kupa. Na tribinama Bilinog polja gdje se igralo finale kupa vidio sam oko sebe još tisuće suznih očiju. Zbog toga je čovjek koji dolazi morao biti sentimentalno raspoložen prema Veležu, ne samo znati već i osjećati njegovu slavnu prošlost, specifični šarm i duh kluba. Bilo nas je puno koji smo priželjkivali da to bude Čorba Hadžiabdić. Malo tko je pomišljao da bi, recimo, Amar Osim uopće mogao biti rješenje. A on je bio jedna ako ne i jedina moguća opcija, dovoljno jako ime u očima veležovih navijača da bi mogao biti Taj.

Zbog toga sam, ulazeći u bar mostarskog hotela koji mu je dom u gradu na Neretvi, priželjkivao da mi na pitanje zbog čega se zapravo odlučio prihvatiti trenerski posao u Veležu odgovori upravo onako kako je odgovorio.

Ja imam poseban doživljaj Veleža iz mladosti. Znam Velež kao pokret, koliko znači ljudima. Ide se samo u veliki klub ako ću raditi. Svjestan sam njegove istorije, veličine. Prva prava utakmica na koju me otac odveo bila je protiv Veleža. Finale kupa 1981. godine. Vozio se u avionu s igračima, na Marakani 40000 ljudi, meni oči zinule. Prepoznao sam radi energiju ljudi iz uprave, svaka čast svemu ali primarna je bila svijest o veličini kluba. Imam jedan drugačiji doživljaj Veleža, sentimentalan ako hoćeš i ne smije biti drugačije nego da se opet teži tom i takvom statusu.

SENTIMENTALNOST

Sentimentalan sam prema svom sugovorniku. Pisao sam knjigu o njegovom nedavno preminulom ocu i u to vrijeme smo se često družili. Njegov doprinos knjizi koju sam radio je nemjerljiv a poštovanje koje gajim prema onome što mu je otac bio a i dalje jeste je iznimno, prenio sam i u tu knjigu, između ostalog. U njoj ima cijela epizoda o prijateljskoj ljubavi i poštovanju između njega i najboljeg igrača Veleža u povijesti, Muhameda Mujića. Znam i koliko je nježno govorio o našem klubu pa sam bio uvjeren i prije nego sam dobio odgovor da razlog za Amarovo prihvaćanje posla u Veležu ne može biti samo to što je prepoznao energiju direktora Šoše i ljudi iz sadašnje uprave kluba kako je to kratko tvrdio na prvim presicama. To ne može biti dovoljno čovjeku kojem je malo prije toga umro otac u čijoj je ogromnoj igračkoj i trenerskoj sjeni radio i živio bez obzira na vlastita postignuća.

Nisam se htio javljati Amaru Osimu dok se čovjek ne smjesti i ne uđe neku svoju mostarsku rutinu. Kada sam mu se javio prvotno oduševljenje njegovim dolaskom među navijačima Veleža već je splasnulo i počelo prerastati u otvoreno neprijateljstvo.

Nezgodno je kad se razbiju navijačke nade i iluzije. U njihovim očima njihov je klub uvijek bolji i veći nego što zapravo jeste. Uostalom, takav odnos i nazivamo ljubavlju. Zbog loših uvodnih rezultata Osim je jako brzo postao nedostojan Veleža u očima navijača. A ja mu, bez obzira na podugačko poznanstvo i poštovanje, u našem prvom razgovoru u Mostaru nisam htio podilaziti. A znao sam da je on čovjek koji se neće puno žaliti. Zbog nekih tema dobar dio našeg razgovora spada u zonu – ne objavljivati. Zapravo – istina je često neobjavljiva. Zna biti i mučna u nekim dijelovima.

Klubovi su posebne i, koliko god imali navijača, sredine u kojima ne mora svaki segment rada, baš kao i u drugim radnim sredinama, biti transparentan. Kada se naiđe na probleme ne ideš se odmah žaliti novinarima i javnosti. Radiš i radom pokušavaš probleme riješiti i prevazići ih. Naravno, činiš to sa svojim suradnicima. Dok god između vas postoji povjerenje. Ali Mostar kao i svaka druga balkanska sredina voli da zna sve a poseban nam je specijalitet petljati se u sve i tvrditi da znamo rješenja za sve probleme u svakom trenutku.

SLIJEPA LJUBAV

A što se tiče našeg kluba zaboravljamo da je ljubav slijepa i da veći dio vremena ne sagledavamo cjelokupnu sliku stvari i ne pokušavamo razumjeti zbog čega se nešto događa. U ovom slučaju vidimo samo da Velež ne igra dobro a do prije par mjeseci, uvjereni smo, mogli smo se ravnopravno nositi s „kim god hoćeš“.

Teško je raditi zbog tri godine automatizama koji su izgrađivani. Drugačijeg pristupa radu i ideja. Treba biti svjestan činjenice da nema na svijetu puno ekipa čiji su se igrači sposobni prešaltat na drugi sistem rada i ideje u igri. Ima ih možda pet šest na svijetu. A to mogu zbog kvaliteta igrača i bez nekih nuspojava u organizaciji i infrastrukturi. Ne želim se sad tu pravdat ali Velež je u najgorem položaju od svih ekipa zbog infrastrukture. Dva mjeseca već nisi na svom terenu. Znači drugi su uvjeti treninga. Moram reć' da ja nisam nezadovoljan samo ne možeš ti ideje sprovest ni na treningu. I njih moram prilagodit uslovima. Igrači mi se povrijede zbog terena. Moram dobro pazit kako i šta radimo. Ni tu gdje uvježbavamo ne možemo raditi sve stvari koje trebamo. Igrači su dobri, imaju radne navike, vrijeme je potrebno da se naviknu na nove okolnosti. Trebalo bi objektivno i izvještavat a naše okolnosti su kontrasvega. To novinari znaju, trebali bi znat' ako se bave time.

Nakon što sam mu postavio pitanje na koje sam također mogao pretpostaviti odgovor ipak inzistiram na tome da smo prošle sezone imali prepoznatljivu napadačku igru. Odgovara kratko iznoseći statističke podatke o broju osvojenih bodova i postignutih pogodaka po utakmici. Nisam od onih koji pasionirano prate nogometnu statistiku pa ih nisam ranije znao. Gotovo su mizerni.

Dobro, uzeo se trofej i tako ušlo u Evropu pa je sezona ispala super ali igra nije bila dobra. Gledaj, znalo se da će uvjeti u početku bit loši ali ne da će ovo trajat. Sve što se radi mora se prilagodit uvjetima. Ali šta ćeš, svi u klubu radimo šta možemo i koliko možemo…

Dogovarajući naš susret imao sam ideju da više razgovaramo o nekim životnim stvarima, odnosu s ocem, kako danas doživljava knjigu koju sam napisao o pokojnom Švabi i tome slično ali to je nekako prirodno ostalo u privatnoj, intimnoj zoni. A nisam htio, jer sam takav, nema mi pomoći, pokušavam shvatiti poziciju drugih u svakoj situaciji, čačkati po nečemu što je još svježe. Saznao sam da mu se nedavno dogodila i još jedna bolna stvar. Čovjek uistinu prolazi kroz težak period ako uzmemo u obzir i neke nemile i uistinu izlišne događaje sa stadiona. Kada sam njih spomenuo samo je odmahnuo glavom i kimnuo ramenima kao na nešto što se događa i o čemu nema smisla pričati. A do sada smo pričali sasvim dovoljno puta da znam koliko je opsjednut nogometom. To je ozbiljno toliko da bi bilo poremećaj da mu nogomet ujedno nije i posao.

NOVINARI

Nogometni treneri imaju specifičan odnos prema novinarima. Malo je tko toliko kritiziran i osporavan i toliko često u sukobu s pripadnicima, da se poslužim tim arhaičnim izrazom, „sedme sile“. Zbog specifičnog garda i načina razgovora Ivica Osim je bio omiljen među novinarima iako vrlo često brutalno gažen u medijima. On je sa svoje strane cijenio tek trojicu i to redom odavno doajene jugoslavenskog sportskog novinarstva Zdravka Reića, Antona Samovojsku i pokojnog Tomislava Židaka. Cijenio ih je zbog elokvencije ali nadasve zbog razumijevanja same igre i okružja u kojemu se igra.

Amar Osim je na sličnoj poziciji i smatra da je sportsko novinarstvo u BiH na iznimno niskim granama. Teško mu je vjerovati da se ljudi ne educiraju, ne ulažu u sebe, ne traže informaciju, nisu uopće unutra. Najčešće, kao što je bilo i u vrijeme njegovom oca, tek zauzimaju stav javnosti, čaršije, osluškuju navijače i drže im stranu bez rezona. Na koncu dobrim dijelom stvaraju atmosferu hajke kakva se često digne oko nogometnih djelatnika a pogotovu trenera. Smatra da su novinari u Hrvatskoj i Srbiji puno obrazovaniji u segmentu kojim se bave, relevantni su, često imaju točne i iznimno precizne analize utakmica ali i cjelokupne atmosfere i ne gube iz vida njihovu ulogu u kreiranju određene atmosfere koja se stvara oko nekog kluba. Zaboravljaju, dakle, kako se zovu, činjenicu da bi trebali biti medij, posrednik u komunikaciji koji treba razumjeti sentimente ljudi koji prate sport ali i biti svjestan objektivnih okolnosti.

DRUGAČIJI NOGOMET

Ali, on nema neku želju da se brani pa sam tu dobio veto da iznesem neke detalje vezane uz situacije koje mu danas većina Veležovaca zamjera. Ne smatra se a i teško da može biti kriv za moje ili nečije druge nerealne ambicije i želje u datom trenutku. Uostalom, puno je nerealnih stvari u zemlji u kojoj živimo. Još uvijek, baš kao i u vrijeme kad smo se upoznali tvrdi da je u BH nogomet potpuno drugi sport od onog koji se igra u Europi. Puno je faktora ali ponajviše je to pitanje ulaganja, novca, previše smo iza drugih po infrastrukturi i još dugi niz godina stvari će biti takve kakve jesu. Na opasku da ga se već doživljava kao trenera stare garde vraća se na edukaciju, na to da se moraju pratiti trendovi…

Uostalom, tehnologija je duboko u fudbalu već, šta znam, petnaest godina i treba je uzimat kao neku referencu. Definitivno pomaže kod uzimanja nekih referenci, kod detektiranja problema ali ona koliko god bila važna ne može biti najvažnija u fudbalu. Tu su drugi parametri - osjećaj za pravi trenutak, sreća, nesreća, izdržavanje. Ti trebaš biti taj koji nalazi rješenje problema kojeg ti je tehnologija pomogla detektirati. Ljudski faktor se ne može istjerati iz nogometa. Faktor greške ili pravog poteza u pravom trenutku. Zato moraš najviše ulagat u sebe. Ne može se kuća pravit preko youtube tutoriala. Neshvatljivo je da ne ulažu ljudi u sebe.

Imam „romantičan“ pogled na nogomet, na vremena koja su formirala moj doživljaj Igre. Velež je tada bio ponajbolji u svojoj povijesti. Svačiji je život pun raznolikih uspomena pa tako i veležov vječni. Nogomet, njegovo cjelokupno okružje vidim kao zrcalni odraz društva u cjelini. Pogledajte samo situaciju u kojoj „nogometna država“, tj. Savez, raskopa terene nekolicine premijerligaša i ostavi ih u stanju zbog kojeg nekolicina klubova praktički gostuje na svakoj utakmici. Rezultati u prvih pet kola prvenstva su, blago rečeno, čudnovati. Zanimljivo je da se Amarov prethodnik na klupi Veleža, Feđa Dudić našao u sličnoj situaciji u Sarajevu. Nakon sarajevskog derbija reagirao je prilično burno i tom reakcijom pak prilično precizno objasnio u kakvom smo stanju kao pojedinci i, posljedično, kao društvo.

"Mi smo jedno izopačeno društvo. Prva tri kola bio sam Mourinho, a sad ne valjam. Što da mijenjamo trenera svakih sedam dana? Koji pritisak? Mene ovdje nitko nije gurao, iza mene stoji moj rad. S 39 godina sam osvojio trofej i izašao dvaput u Europu. Što reći za Liverpool? Tri kola su bez pobjede pa će netko reći da Klopp ne valja? Nama je najveća sreća tuđa nesreća i to ne samo u sportu. I moj kolega Edis u Željezničaru odlično radi. Došao je kad nitko drugi nije htio, a već dva mjeseca mu skidaju glavu. Što netko drugi nije došao kad su svi drugi bježali? Ja sam došao u Sarajevo i napravit ću rezultat ako ću imati kontinuitet. Šutim, igram i radim s onim što imam. Jesam li se ikad žalio da mi nedostaju igrači? Nema pritiska, mi ga stvaramo umjetno."

PRAVDANJE

Amaru Osimu topli je doček jako brzo zamijenjen iskazivanjem netrpeljivosti. Čekao sam kraj utakmice sa Širokim brijegom i razmišljao sam ovu priču započeti upravo gore navedenim citatom ali nisam iz razloga kojeg sam također ranije naveo – niti ja trebam Amaru Osimu da ga pravdam niti mi je to želja. Uostalom, zaposlio ga je njegov CV kao što su mene za pisanje ove priče preporučile moje knjige. Sjeli smo i razgovarali a na neke njegove izjave ja sam dopisao svoja i njegova razmišljanja. Tako sam namislio ispričati vam priču. Trebao sam nekoliko sati da je završim. Ostaje nam za vidjeti kako je Amar Osim zamislio igru Veleža. Svi znamo, ali se nošeni emocijama pravimo blesavi, da za postavljanje smislene igre u našim prilikama dva mjeseca nisu dovoljno.

Stvari koje nisam zabilježio a bile bi prava „novinarska poslastica“ govore u prilog tome da mi je puno važniji ljudski odnos prema nekom nego senzacionalna informacija jer je to stvar povjerenja da ćemo svi ono što radimo raditi maksimalnim kapacitetima kako, prije svih i svega, ne bismo iznevjerili sebe i posao kojim se bavimo. Kad bih smatrao da su u najboljem interesu javnosti iznio bih te informacije. Ali nisu, ni u mojem niti u čijem životu one ništa ne bi promijenile, njima bih samo ilustrirao istinitost citiranih riječi trenera Sarajeva. Prije svega, da ovdje više nitko nikom ne može vjerovati niti najbezazlenije stvari. Poput da će, na primjer, nogometni teren biti izgrađen u predviđenom roku.

Kontinuitet, kojeg spominje Dudić, ključna je stvar u određivanju kvalitete nečijeg rada. Trebalo bi pustiti i najtrofejnijeg BH trenera da radi u nekim skorim, nadajmo se, optimalnim uvjetima pa ćemo suditi ali i tada ćemo pitati aktere što se dogodilo. Kontinuitet, na koncu, potvrđuje i postojanje ljudi. Za sada je u Bosni i Hercegovini jedini važeći kontinuitet kaosa i nerazumijevanja. Kao da smo zaboravili da se prema ljudima može biti i dobronamjeran.

(na pitanjima surađivao: Saša Ibrulj)

(zurnal.info)