PISMENA ZADAĆA: Djeda Mrazovim stazama revolucije

Izmoren dnevnim uzbuđenjima te sam večeri zaspao u kafani zavaljen u fotelju ispod odrubljene glave soba. Iako je bilo proljeće temperature su bile niže od zimskih u Mostaru. Kada sam ušao u toplu prostoriju onako promrzao i umoran zaspao sam snom čovjeka kojemu su se tog dana ostvarile dvije životne želje. Prva je bila da pređem arktički krug a druga da se obračunam s Djedom Mrazom. Uradio sam to u istom danu jer se selo Djeda Mraza i nalazi nešto sjevernije od polarnog kruga.

OBRAČUN SA PREVARANTOM

Nije tu bila riječ o povrijeđenim vjerskim osjećanjima. Ipak sam rastao u socijalizmu u kojemu je bilo toliko slobode da je djeci bilo dopušteno vjerovati u izmišljeni, sekularizirani lik Djeda Mraza. I ja sam vjerovao u njega, dugo. Čak sam se par godina i pretvarao da vjerujem kako bi se održao nimalo mi mrzak običaj da me na prvo jutro nove godine pod okićenom jelkom čeka poklon. Jedne me godine, ne mogu se sjetiti koliko sam godina točno imao, Djed Mraz iznevjerio. Zbog toga sam dugi niz godina žudio da se obračunam sa starim prevarantom koji mi nije ispunio želju. Dobio sam poklon ali ne onaj koji sam htio. Navodno sam bio premali da bih dobio, kako se to zvalo, bicikl s pomoćnim motorom, popularni Tomosov automatic. Uostalom takav bi poklon eventualno stao pod okićenu sekvoju a nikako pod jelku u našem dnevnom boravku što ipak ne opravdava rečenog Djeda Mraza.

Zbog toga sam onako slatko usnio pod odrubljenom glavom soba sve maštajući kako je to najdraži ljubimac najpoznatijeg stanovnika Rovaniemija na čijoj se administrativnoj teritoriji nalazi selo Djeda Mraza a kojeg sam tog proljetnog dana 2016. godine imao zadovoljstvo posjetiti.

Prije nego sam zaspao dokumentirao sam trenutak u kojemu Djedu Mrazu poručujem kako ću ga drugi put pronaći te da osveta neće stati samo na zastrašivanju skupine Japanskih turista koji su se fotografirali u njegovom selu dok sam ja jurcao okolo pokušavajući otkriti gdje se stari prevarant sakrio zbog čega je u jednom trenutku za mnom krenulo jurcati i lično osiguranje Djeda Mraza kako bi zaustavili moj pohod koji je silno prepao turiste s dalekog istoka.

Bliži se nova godina i u to se doba uvijek prisjetim divnih trenutaka polovične ali ipak kakve takve osvete. Nadam se da je selo Djeda Mraza dobilo negativan publicitet u Japanu. No, zadnjih par godina na Djeda Mraza me redovito podsjete i funkcioneri Stranke demokratske akcije. Ove godine to je učinio Edin Ramić, federalni ministar za izbjegla i raseljena lica. Pozivajući se na princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika Ministarstva izrazio je bojazan da bi posjet Djeda Mraza njegovom Ministarstvu mogao povrijediti vjerska osjećanja nekih od zaposlenika. Zbog toga je tražio da se zahtjev za korištenje prostorija Ministarstva kako bi se djeci uposlenih podijelili novogodišnji paketići, a koji mu je uputila Sindikalna povjerenica Ministarstva, dopuni rezultatima ankete koju povjerenica ima provesti među uposlenima s upitom o prihvatljivosti takve vrste zabave.

S obzirom da ovo nije prvi put da SDA kadrovi dovode u pitanje usklađenost Djeda Mraza s islamskom i tradicijom Bošnjaka možemo pretpostaviti kako se ministar nada da će sam njegov zahtjev biti jasna poruka uposlenima kakve rezultate ankete bi volio vidjeti.

Treba mu čestitati što vodi računa o nediskriminaciji, pravima i slobodama svih uposlenih u njegovom Ministarstvu. Ali nije li već ovaj zahtjev diskriminirajući spram onih kojima Djed Mraz ne smeta i koji bi voljeli da obraduju djecu jednim bezazlenim novogodišnjim ritualom koji je rijetka stvar koja ih povezuje s njihovim vršnjacima diljem svijeta? Osim toga, bilo bi zanimljivo provjeriti zahtjeva li ministar Ramić sprovođenje ankete u drugim prigodama koje bi mogle biti uvrjedljive za uposlenike Ministarstva koji, recimo, nisu vjernici ili pak pripadaju seksualnim i drugim manjinama?

IZMIŠLJENI LIK

Djed Mraz je izmišljeni lik. Ta me spoznaja strašno pogodila kada sam bio dijete i ulazio u one godine kada ti polako počinju otkrivati da na ovom svijetu nema ničeg čarobnog niti bajkovitog. I dan danas smatram to velikom nepravdom. Vjerojatno smo zbog magije koja je lebdjela nad našim djetinjstvom odreda nostalgični za tim godinama.  Svijet je bio velik i prepun avantura i čudesa. Ispod jelke bi nas svake godine čekao poklon koji smo preko naših roditelja zaželjeli od Djeda Mraza. Zubić vila bi nam ostavila novčanicu pod jastuk kada su nam ispadali mliječni zubi. U bajkama je dobro uvijek pobjeđivalo zlo. I zato se nismo plašili. Osim toga, bili su to dani puni zaštitničke topline kojima su hodila neka bića kojih se danas samo sjećamo pa su i naše bake i djedovi postali tek mitološka bića koja žive isključivo u našim sjećanjima i pričama. U njih danas vjerujemo kako smo onda vjerovali u Djeda Mraza, otvorenim dječjim srcem i maštom koja je od našeg planeta stvarala klupko čarolije. I bilo bi tako lijepo kada bi djetinjstva zauzimala puno veći dio našeg života od svijeta odraslih za koji nas pripremaju ubijajući u nama vjeru u čuda i sakateći nam i ubijajući maštu.

Sve to me navodi da se zapitam kakav je to tupan od čovjeka spreman ugroziti pravo i slobodu djece da vjeruju u Djeda Mraza i osjete magiju i radost novogodišnjih praznika!? Vrijedi li mu mladomuslimanska politika slomljenih dječjih srdaca!? Zašto je, recimo, njegova vjera u prednosti nad dječjom vjerom u Djeda Mraza?

Ministre Ramiću, stidite li se imalo što ćete eventualnim otkazivanjem novogodišnje priredbe povrijediti vjerska osjećanja malih ljudi koji vjeruju u Djeda Mraza, novogodišnju i svaku drugu bajku?

(zurnal.info)