Marko Tomaš
PISMENA ZADAĆA: Zašto nam ljudi u skupim odijelima uzimaju životnu radost?
Umjesto predstavljanja momčadi medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana.
Može li najvažnija sporedna stvar na svijetu biti važnija od najvažnije stvari na svijetu – svetosti života? Svaki iole politički osvješteniji ljubitelj nogometa je postavljao samom sebi ovo pitanje dok smo iščekivali početak svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru.
SVIJET SE RASPADA
Već je sama činjenica da se Mundijal igra u zimskom periodu poremetila nešto u našim životima. Naši unutarnji satovi su davno podešeni i ovakva odluka FIFA – e učinila je da osvijestimo kako živimo u svijetu koji se raspada. Netko bi rekao kako se mijenja ali sve prebrze promjene doprinose dojmu raspada. Živimo u surovom i nasilnom vremenu. A FIFA nikada nije bila organizacija koja je vodila računa o našim tananim osjećanjima i ljudskoj potrazi za utjehom koju, između ostalog, donosi i najvažnija nogometna smotra na svijetu.
FIFA je oduvijek, kao i svaka druga interesna grupacija, u svojoj suštini mafijaška organizacija sklona korupciji. Problem novog doba je što nikada ranije surovost takvih organizacija nije bila ovoliko očita jer živimo u histeričnom informacijskom periodu. Čini se da se više nitko i ne trudi prikriti bilo što jer se osjećaju nedodirljivima. Toliko dugo su im prolazile njihove operacije da su prirodno shvatili kako im nitko ništa ne može. Mrtvi radnici na gradilištima neće pokvariti njihove poslove. Kao što im to nije učinilo ni davanje Mundijala Musolinijevoj Italiji ili Putinovoj Rusiji. Zvaničnici FIFA – e čak otvoreno govore kako je lakše organizirati ovakve događaje u autoritarnim zemljama. Poslove im nije pokvarila ni organiziranje prvenstva u Argentini kojom je 1978. godine vladala vojna hunta.
Njih ne zanima nogomet nego osvajanje i širenje tržišta. A prodaju sporta koji kontroliraju neće poremetiti ni organiziranje prvenstva u zemlji u kojoj žene imaju izrazito ograničena, LGBTQ osobe nikakva a strani radnici gotovo nikakva prava.
KAKAV SVIJET SANJAMO
A svjetsko prvenstvo, barem za mene, uvijek je bilo testiranje toga kakav svijet sanjamo i priželjkujemo prema onome tko će osvojiti našu pažnju i srca. Zato je čudno da sama igra često nije u prvom planu na ovom Mundijalu. Svi kao da iščekuju što će se dogoditi izvan stadiona ukoliko se neki inozemni navijači odluče proveseliti uz konzumaciju alkohola ili ukoliko strane navijačice budu neprikladno obučene a probleme bi moglo izazvati i tretiranje inozemnih novinara koji su pod stalnom pratnjom i već sada ih se često sprječava da obavljaju svoj posao.
Umjesto predstavljanja momčadi, medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana. Pažnju s igre lako vam skrenu zvižduci iranskih navijača vlastitoj himni.
Zašto nam neki ljigavi starci u skupim odijelima oduzimaju dio po dio životnih radosti? Zbog petro dolara? Jesu li životi onih radnika, žena pa i naši vrijedni toga? A htjeli bismo svijet koji liči na nasmiješena lica igrača Španjolske, na lakoću i bezbrižnost nogometa kojeg su demonstrirali na prvoj utakmici koju su igrali u Kataru.
(zurnal.info)
