PISMENA ZADAĆA: Brojanje listića u listopadu

Vjerojatno ni ovo što nam se događa nakon izbora nije dno ali jedno sigurno znamo - na putu smo ka dnu, područjima još neistraženim u modernoj i zapisanoj povijesti ljudskog roda i izroda.

Zaustavljanje rata bilo je, dakle, samo zaustavljanje slobodnog pada. Nastavili smo istom putanjom ali smo dobili padobran u vidu zaustavljanja ratnih operacija i mirovnog sporazuma u Daytonu. Tranziciju iz primirja u mir nismo obavili te smo ostali na ratnoj stazi koja se probija u dubine i dubioze bezumlja. Na tom putu politička ideologija je isključivo zloba a jedini ekonomski program pljačka.

Nakon prošlih izbora rezultate smo saznali već dva dana nakon što su zatvorena biračka mjesta. Ti rezultati nisu imali nikakav utjecaj na formiranje vlade u Federaciji. Dočekali smo tako nove opće izbore a vladu sastavljenu u skladu s rezultatima prošlih izbora nikada nismo vidjeli na djelu. Nismo bili u mogućnosti jer nikada nije formirana. Kako sada stvari stoje, vlada Federacije bi mogla još neko vrijeme biti u istom onom sastavu koji je formiran nakon izbora davne 2014. godine.

MOSTAR KAO AVANGARDA

Kao stanovniku grada Mostara ta mi je situacija dobro poznata. Htio bih zbog toga s onima, koji su zatečeni mogućnošću da na razini Federacije i naredne četiri godine odluke donosi vlada koja je u tehničkom mandatu, podijeliti iskustvo koje imaju Mostarci budući grad Mostar ispada avangarda koja diktira političke trendove u zemlji.

Takozvani običan narod, rečeno pučanstvo nije na svojoj koži pretjerano osjetilo izostanak lokalnih izbora cijela četiri izborna ciklusa. Ono jest da nije bilo puno novih javnih infrastrukturnih projekata ali mimo toga život je tekao uobičajenim tempom, problemi su bili jednako uobičajeni, takorekuć životni, mali malecni problemi običnih pučana. Svo to vrijeme u grad su dolazili turisti, kroz njega su prolazili putnici namjernici i baš nitko od njih ni po čemu nije mogao zaključiti da se nalazi u gradu slučaju u kojemu nisu održani lokalni izbori. Da nam drugi nisu to ponavljali nikada ne bismo shvatili da živimo u političkoj crnoj rupi. Rahmetli naš gradonačelnik, Ljubo plemeniti Bešlić jednom bi godišnje potpisao uvijek isti gradski budžet i stvari su klapale dalje. Započeta je i izgradnja kolektora otpadnih voda koja je završila kako sve drugo u našoj zemlji završava. Novac je trošen nenamjenski. Investitori, u ovom slučaju Kraljevina Švedska, pitali su – gdje su pare? Korisnici sredstava, u ovom slučaju predstavnici grada Mostara, slijegali su ramenima. Ništa nas, dakle, nije ometalo da živimo pravu bosanskohercegovačku političku idilu.

Napravili smo kolektore koji nisu u funkciji. Zavrnuli lovu kraljevine Švedske. Putnike je već na izlasku iz autobusa ili vlaka dočekivalo smeće u slobodnom letu gradskim ulicama. Isto se prelijevalo iz kontejnera. Neretva je i dalje tekla ka Jadranskom moru. Zrinjski je osvajao titule. Velež dobivao i gubio utakmice grčevito se boreći za povratak u najviši rang takmičenja. Pričalo se o izgradnji dvorane. Most Avenija – Zalik je bio u izgradnji. S gradskog bazena je provođeno zvučno zagađenje tijekom svakog ljeta. Netko bi ponekad, uglavnom u vrijeme pred opće, spomenuo i lokalne izbore.

Davne 2014. godine nitko nije ni pomišljao da će izbornim putom kojeg je utabao grad Mostar krenuti i Federacija Bosne i Hercegovine. Osam godina kasnije možemo zaključiti da je Federacija, nakon izbora održanih prije dva izborna ciklusa, na političkoj stazi koju joj je odredio njezin glavni grad, Mostar. Na tu smo činjenicu svi zaboravili, pali bismo na nekom blesavom ispitu ili, još gore, ispali iz nekog banalnog televizijskog kviza.

VLAST NIJE POTREBNA

Teško je opisati koliko prosječne građane Mostara nervira ta sporost, kašnjenje, da ne kažem, ali ću napisati, zaostalost ostatka entiteta u odnosu na Mostar. Lijepo smo dokazali kako ovom narodu vlast nije potrebna. Ona je potrebna sama sebi kako bi sama sa sobom i svojim partnerima, što političkim što poslovnim, pravila talove i dijelila unosne poslove poduzetnicima koje je sama izmislila kako bi se pljačka javnog novca odvijala sukladno pozitivnim zakonima i propisima zemlje, entiteta i županije/kantona. Ti ljudi žive svoje živote fingirajući da se bave našima, forsirajući javne projekte koji su njima prioritetni i od kojih se nisu ranije stigli okoristiti.

S njima ili bez njih, već sam to ovdje pisao, nama je raditi i živjeti svoje male živote. Ako se oko nas i realizira nešto u javnom interesu dobro se i realizira. Kako rekoh, realizirat će se kad njima dođe na red.

Prošle su dvije godine od kada su nakon 16 godina čekanja provedeni lokalni izbori u Mostaru. U tih 16 godina na primjeru Mostara nešto su naučili i politički subjekti. Uvidjeli su da su građani shvatili kako se može i bez njih.

To je dovelo do bitno konstruktivnije lokalne politike od one koju smo imali od rata na ovamo. Gradom nisu potekli med i mlijeko ali, tako se čini s izvana, u gradskoj se vijećnici ispuhala nacionalistička retorika te je postala mjesto na kojemu se, ako ništa, raspravlja o pitanjima čije je razrješenje istinski važno za građane Mostara.

Iz kontejnera se, hvala na pitanju, i dalje prelijeva smeće. Koliko znam kolektori i dalje nisu u funkciji. Problem s gradskim deponijem još nije dobio epilog. Most Avenija – Zalik je odavno u funkciji. Semafori se mijenjaju kružnim tokovima. Zrinjski je bio prvak. Velež je u Europi izbacio AEK i osvojio kup BiH. Sportska dvorana još nije izgrađena. Plivačko čudo od djeteta Lana Pudar potaknulo je priče o izgradnji zatvorenog bazena. Fadil Novalić je pred izbore otvorio radove koji još nisu započeti. S onog otvorenog, bazena jel', i dalje se prosipa zvučno zagađenje tijekom svake ljetne noći. Nad gradom se ponovno gizda crkva Svete Trojice. Građevinski investitori i dalje divljaju i nebu pod oblake dižu kule na neprimjerenim mjestima što će dovesti do, za Mostar, nezabilježenog zagađenja ali samo nek' se gradi, nek' se ziđa. Mora se priznati, doduše, da su s ulica uklonjeni nelegalno izgrađeni poslovni objekti što je eufemizam za ozidane trafike. Uklonjene su i table sa sramotnim nazivima ulica. Gradonačelnik se smješka i otvoren je za suradnju. Hvali, obećava i ispričava se na sve strane. Glasine iz Vijećnice romore da ga nitko od uposlenih u toj instituciji ne može pratiti. Toliko, naime, ima energije i entuzijazma. Viđen je na koncertima na kojima političari nikada ranije nisu viđani. Pouzdano znam da je pomogao nekim mladim kulturnim aktivistima da realiziraju svoje ideje i projekte. Turisti i putnici namjernici pojma nemaju da se nalaze u gradu u kojemu postoji gradska vlast izabrana voljom građana. Ako i vide gradonačelnika vjerojatno pomisle: ah, kako simpatičan i luckast smješko! Ništa nas, dakle, ne sprječava da živimo pravu bosanskohercegovačku političku idilu.

Mostarcima pomalo ide na živce taj entitet slučaj kojim upravljaju ljudi u tehničkom mandatu. Iako, znaju to bolje od drugih, za običan svijet to nije ni bitno. Svakako je interesantno kako se crnilo mostarske političke sipe prelilo na federalnu razinu a da je to jedva netko primijetio proteklih osam godina.

DOLAZI ZIMA

Dolazi zima i nikakva tehnička niti novoformirana vlada neće voditi računa o tome žive li narodi i građani u ugrijanim domovima. Nama samima je kuburiti s velikim problemima malog čovjeka. Malo kome će nacionalnost pomoći da ih riješi.

Tehnička ili ne, vlada Federacije teško da će biti išta bolja od one kakva nas je sramotila i zajebavala protekla dva mandata. Nijedna neće imati stabilnu i čvrstu većinu u parlamentu i to će svakome biti izgovor za neprovođenje odluka. Ako smo i dotaknuli dno valja vjerovati da će oni kopati još dublje kako bismo obarali rekorde u dubinama i dubiozama dna. Samo tamo vodi politika koja je talac mirovnog sporazuma koji je, kako rekoh, izvršio tranziciju iz rata u primirje ali nije u mogućnosti primirje pretvoriti u mir koji je preduvjet svakog napretka.

Ako ima išta dobro u teritorijalnoj rascjepkanosti Federacije BiH onda je to što barem pruža mogućnost za sprovođenje smislenih lokalnih politika. Opći su izbori u ovoj, ovako organiziranoj zemlji besmisleni. Zato tvrdim da nema neke pretjerane štete od toga što je federalna vlada već zagazila u treći tehnički mandat. Realne promjene, one bitne za naše male živote, možemo vidjeti jedino na lokalnoj razini, u našem najbližem okružju pa građanima, biračima preporučam da više traže od lokalnih razina vlasti te da dobro prate gibanja u lokalnoj politici kako bi na onim lokalnim izborima zaokružili ljude koji će uraditi nešto za njihovu zajednicu. I štogod urade treba tražiti više i bolje i nikad ne zaboraviti upitati – koliko će nas to sve koštati? To je jedna od ključnih stvari. A ako je suditi po predizbornoj kampanji malo tko vodi računa o računima koji će kad-tad prispjeti na adresu državne, entitetske ili lokalne zajednice.

Ne zaboravite da oni zadužuju zemlju i uzimaju postotke a mi ćemo sve to morati vraćati. Kako sada stvari stoje, njihova osiguravanja sredstava plaćat će naša djeca i unuci. Ne tako davno, tijekom protekle predizborne kampanje, Izetbegović je slavodobitno pjenio kako je vlada, s premijerom iz njegove stranke na čelu, osigurala neke puste stotine milijuna eura za nastavak gradnje autoceste. Nitko se nije sjetio upitati ga – koliko će nas na koncu koštati ti milijuni?

Neka ni to nema veze, neka mi gradimo autocestu u trenutku kada globalna gibanja ukazuju na to da ćemo za koju godinu opet jahati konje. To će za nas biti velika promjena. Do tada će, sudeći prema rezultatima izbora, konji nastaviti jahati nas.

(zurnal.info)