PISMENA ZADAĆA: Neka bude mrak

Kad pročita takvu vijest čovjeka prvo obuzme bijes, dobije želju da opsuje, pljune i udari vinovnike nemilog događaja. Nisam od ljudi koje takvo stanje dugo drži. Bijes se brzo pretvori u bol, tugu zbog spoznaje koliko me gluposti i mržnje okružuje. Tuga pojačava činjenica da su glupost i mržnja na slobodi, raspojasani i drski. Istina je ono o čemu sam na ovom istom mjestu prije nekoliko dana razmišljao – s obzirom kako smo kao društvo organizirani i u kakvom političkom ambijentu živimo manifestacije gluposti i mržnje još su i rijetke, barem ove izvan sfere virtualnog.

ZAO DUH

Ali te manifestacije, koliko god srazmjerno rijetke, ukazuju da oko nas lebdi zao, zloban duh, moguće i politički, formalno ili neformalno organiziran. Da bi ga se upristojilo, emancipiralo, suspregnulo valjalo bi ga izvesti na svjetlo dana, prokazati ga, a ne bi zgoreg bilo i da bude adekvatno zakonski kažnjen. A možda treba i  pomoć da ukroti demone jer nitko nije demon sam po sebi.

Ako uzmemo u obzir da noćni „kamenoklesari“ s Partizanskog groblja još nisu otkriveni i stavljeni, kako se to lijepo kaže, pred lice pravde, tužnim me čini i vjerojatnost da niti noćni „električari“, koji su proteklog tjedna devastirali Sabornu crkvu Svete Trojice u Mostaru, neće biti pronađeni.

To me navodi na zaključak da određenim strukturama odgovara da zlo ostane anonimno kako bi ljudi i dalje zazirali jedni od drugih držeći se isključivo „svojih“. Malo toga ukazuje da je ovdje bila riječ o klasičnom pljačkaškom pohodu pa možemo izvesti i zaključak da je „gašenje“ mostarske Saborne crkve poruka malobrojnoj srpskoj zajednici u Mostaru. Crkva s ovakvom vrstom poruka teško može ostati istinski Saborna a vrlo lako se može pretvoriti tek u spomenik nekom iščezlom vremenu i narodu. Zato je jako važno da javnost sazna imena i motive onih koji su počinili ovo djelo. Anonimni zli duh koji kruži gradom i devastira, prije svega, simbole grada Mostara ostvarit će nečiji politički program da Mostar više nikada ne bude barem nalik samom sebi. Svima bi laknulo kad bismo saznali da ovakva djela čine rijetki pomračeni umovi, da ovo nije čin neke, bilo koje „većine“ ili političke organizacije usmjeren izravno protiv neke druge zajednice.

Partizansko groblje i Saborna crkva Svete Trojice nisu tek simboli i ponos „komunjara“ i srpske zajednice već su simboli grada Mostara. Zato je atak na ova mjesta napad na grad Mostar. Ljudi spremni na ovakva djela jednostavno mrze Mostar. Znači da mrze i sve one koji Mostar ili ideju o Gradu vole i poštuju te samim tim žele da se u Mostaru svatko dobronamjeran osjeća sigurno i dobro došlo.

ŠTA JE POJELO RANU MLADOST

Lijepe su deklarativne potpore zvaničnika, one su korak neophodan kako bi se smirila napetost koja zavlada nakon ovakvih događaja ali zli duh ne smije ostati anoniman ukoliko ne želimo da u potpunosti zavlada gradom. Već je bio tu, polomio nam živote na prije i poslije i ostavio ožiljke ali ne smijemo biti vođeni traumom. Ona nikada neće nestati ali je možemo razumjeti i kontrolirati, svesti pod iskustvo i živjeti tražeći radost i zadovoljstvo umjesto osvete. Zato trebamo zadovoljštinu u vidu imena i prezimena i motiva.

Osobno sam umoran od svega što je meni i mojoj generaciji pojelo ranu mladost i dobar dio zrelijih godina. Ne želim da i  ostatak, dok smo još u snazi, vremena na ovom planetu budem talac anonimnog zlog duha koji noću devastira simbole našeg grada i poručuje određenim ljudima kako u njemu nisu poželjni. Isti je to zloduh koji je pokazao enormnu količinu mržnje prema Mostaru rušeći njegove mostove i ulice, crkve, džamije, spomenike, protjerujući i ubijajući njegove ljude. Bilo bi lijepo da nestane iz naših života jednom za svagda.

E, sada, slijedi ona – zato neka institucije rade svoj posao! Ako ga pak ne rade onda možemo zaključiti da su upravo one, odnosno ljudi koji ih vode, ti kojima iz nekog razloga odgovara atmosfera straha i mržnje. Nije da inače pokazuju puno ljubavi, čast izuzecima, ali mučno je živjeti s mišlju da institucije zemlje mrze tu istu zemlju uključivo ljude koji u njoj žive.

(zurnal.info)