PISMENA ZADAĆA: Tranzicija po Dostojevskom

Mojoj generaciji je prva identitetska odrednica bila  glazba koju smo slušali. Preko nje se iskazivao politički stav, životna filozofija koju nismo mogli sami razviti pa smo je usvajali kao kulturološku odrednicu, glazba je određivala čak i kojem polu emotivnog spektra više težimo. Uz glazbu je obično išla i pripadajuća literatura. Postojale su knjige koje si morao pročitati ili si barem morao tvrditi da si ih pročitao a u raspravama si se vadio općim mjestima koja si također naslijedio od starijih koje si svim tim na neki način i oponašao. To je, naprosto, put kojim se išlo u potrazi za samim sobom. Dopadne ti se društvo u vlaku, uskočiš u njega i tek onda počneš ispitivati kuda uopće vozi.

Kako je iz mene hlapila mladenačka nadobudnost počeo sam samom sebi priznavati kako puno temeljnih knjiga, onih u koje smo se kao klinci kleli jer smo od starijih čuli kako su to one jedine prave knjige, nikada nisam razumio na pravi način. Zbog toga se nekoliko posljednjih godina vraćam knjigama koje su mi značile ili sam se barem pretvarao da mi znače nešto posebno u periodu adolescencije. Neke od njih su me razočarale jer sam u njima pronašao iste stvari koje su vidjele i oči učenika završnih razreda gimnazije i ništa mimo toga. Shvatio sam zašto su ti naslovi ostali tek kultni naslovi određene epohe a nisu se primile u kasnijim generacijama. To su bile prave priče koje su se našle na pravom mjestu u pravo vrijeme i to je to. Slava im i hvala. Neki drugi naslovi su mi pak pokazali što zapravo znači klasik i zbog čega ih se takvima smatra. To su knjige koje vrijedi čitati kroz cijeli život. U svakom razdoblju života u njima otkrivaš nova značenja ona koja su ti ranije bila skrivena što zbog manjka životnog što čitateljskog iskustva. To su knjige kakve se više ne pišu.

 

Brendiranje brenda

 

Budući su epohe zamijenjene trendovima došli smo u dekadentnu fazu u kojoj je samo privremenost trajna kategorija. Bitno je bljesnuti u pravom trenutku, imati malo sreće da si na pravom mjestu a trajat ćeš dok na scenu ne stupi netko zanimljiviji, svježiji, nešto na što se može nalijepiti etiketa – NOVO! NOVO! NOVO! Ukoliko to kratko vrijeme ne iskoristiš kako bi se brendirao bit ćeš zaboravljen istog trenutka kada ti tržište pronađe zamjenu. Ako si skužio gdje je jadac pa se brendirao nastavit ćeš prodavati brend, ono što zapravo radiš nikoga neće zanimati, tvoja se roba kupuje zbog tebe, tvog imena, specifičnog značenja koje su upisana u njega.

Što je čovjek u kapitalizmu nego tenisica. Tako bi se moglo sažeti sve što se odnosi i na književnost ovog nedoba. Živjeti se mora, a da bi se živjelo valja znati i pravila igre. Srećom, književnost je nešto sporija disciplina i produkt je onoga što se odavno pokušava iskorijeniti i kao pojam – ljudskog duha. Srećom, kažem, jer još ima među živima onih koje možemo smatrati klasicima književnosti. Ali to su glasovi prohujalih vremena, eho ljudskog duha, duhovi glavom i bradom.

Poznat sam, onima koji žive sa mnom, po tvrdom snu. Znam da sanjam ali snova se rijetko sjećam. Zadnjih dana svaku se noć probudim barem jednom. Prije dvije noći sam se zatekao kako stojim pored kreveta. San kojeg sam istog trenutka zaboravio ostavio je na mene takav dojam da sam doslovno iskočio iz postelje. Ali nisu snovi ono što je strašno u tim noćima. Strašna je knjiga koju čitam. Jedna od onih! Bila je obavezno štivo svim post punk, dark wave i grunge embrijima ljudskog duha. A taj ruski gradski plemić bio je jedna od onih povijesnih figura koju smo smatrali pretečom mladenačkih idola novog vremena – rock and roll zvijezdama. Svakako, njegove u knjige bile u temelju kulture industrijskog svijeta.

 

Književne žrtve ekonomske tranzicije

 

Svijet se raspada. Čovjek je zbunjen. Stigla je nova objava! Svete su knjige primitivne i onaj tko ih smatra zakonom po kojem treba živjeti je primitivac, bivši čovjek, takorekuć. Valja se otrgnuti višestoljetnom sanjarenju i okrenuti se proizvodnji. Duha bez materije nema i tko je protivan i tvrdi da bez svijesti o materiji nema ni materije je „sumašedšij“, u najmanju ruku luckast, budala. Ono što je opipljivo je ono što jest a duh je obična trućarija koja se, pride, nekim novim metodama, dade liječiti kao i drugi organi. Duh nas zbunjuje a zbunjenost ljudska je upravo ono što treba dokinuti. I to se može jedino jasnim, aritmetičkim označavanjem granica. Treba biti koristan, izbaviti se od čežnje i niskosti strasti. Počinje novo doba! Rađa se novi čovjek kojem je sve jasno i zato se može disciplinirano posvetiti delanju, stvaranju, materijalnom bogaćenju jer je to jedini način da se bude uistinu nezavisan, slobodan, tako nam kaže novi zakonik – politička ekonomija!

Uh, kakvo je to previranje bilo, tisuću i kusur od vječnosti unatrag nad nama je bdio svemogući, tvorac a sad je došlo vrijeme da se pobrinemo sami za sebe. Voli ti i dalje, ljubav je i dalje tu, ali prvo voli sebe pa ćeš i drugima imati što udijeliti od te ljubavi i oni neće stjecati milosrđem već inercijom općeg napretka, gomilanjem bogatstva koje će se preliti potrebitima do jednom, do konačnog trijumfa, kad više neće biti potrebitih. Kojom silinom mora da je sve to udarilo u glavu pojedinca onog vremena, a sredina je 19. stoljeća kada se odvija jedna od onih klasičnih, vječnih priča za koju se na prvu čini da govori o siromašnom peterburškom studentu kad ono baba je samo žrtva ekonomske tranzicije!

Ubila su je dileme pojedinca, zbunjenog svim tim obećanjima novog zakona koji nas, ako ništa, oslobađa od jezivog oca svih otaca, tvorca svijeta i svega na njemu i u nama ali što sada kada smo suočeni s time da su naše misli naše, da nisu od njega, nego baš od nas? Što sada kada sami sebi sudimo? Što sada kada smo sami sebi utjeha jer on iako još tu s nama nema ništa dok ne napustimo ovaj podli svijet? I kakve su to promjene kad mjere i sijeku oni koji su mjerili i sjekli i pod božjom vlašću? Zar je baš uvijek isto s ljudima? Sve se mijenja upravo kako bi sve ostalo isto? Eto zašto je strašna ta knjiga Fjodora Mihailovića Dostojevskog! Zato što dileme likova „Zločina i kazne“ slušam na popodnevnoj kavi, izgovara ih moj prijatelj kao vlastite. I strašno je što sam i sam imao trenutke unutarnjih previranja istovjetnih onima Rodiona Romanoviča.

Dostojevski opisuje svoje doba, doba velike samoće i usamljenosti koje se izgleda ciklično ponavlja u trenucima kada „elita“ šalje zbunjeni puk u borbu kako bi ona sačuvala položaje i privilegije. Jedini manevar koji im preostaje nakon uspješnog jeste da preformuliraju pravila, izmjene nazive titula i to je to. Ali kako mu onda uspijeva stvoriti sliku današnjeg svijeta? Prosto je računao na sporost evolucije i emancipacije, na suštinsku primitivnost čovjeka pa opisuje kako mu se duh ugiba i savija pred promjenom društvene paradigme. Opće stanje, takorekuć svjetske prilike, stanje čovječanstva može biti u manjim i većim neprilikama ali u vremenima promjena pojedinac je oduvijek jednako zbunjen. A sva su previranja oduvijek i zauvijek oko istih vrijednosti i na suprotstavljenim stranama su u dlaku isti principi. I dođe vrijeme kad se osobi učini da gubi razum i da svi oko nje polako lude a to je samo odraz duboke duševne zbunjenosti koja nastaje kad čovjek biva suočen s „promjenama“, kad pred njegovim očima nestaje svijet koji je poznavao, kojim je sigurno koračao, u kojemu se snalazio i ostvarivao egzistenciju.

 

Ko je lud?

 

I, eto, sve likove iz romana „Zločin i kazna“ osobno poznajem, i dalje žive s istim dilemama i strahovima, odbijaju se prilagoditi i drže se starih principa, već su se neki i snašli, nabubali lekcije i čini se kako im sve lako polazi za rukom, neki su prestravljeni onim što nove okolnosti pobuđuju u njima, neki strahuju od toga hoće li pred nekim drugim ispasti primitivni, jesu li dobro pohvatali emancipaciju i mogu li je uvjerljivo reproducirati a nitko, baš nitko ne shvaća što se, k vragu, uopće događa sa svijetom i njima samima. Je li svijet poludio ili mi gubimo razum, to nikako da prokljuvimo. A Europom nominalno vlada pet istih obitelji koje su Europom vladale i u vrijeme Dostojevskog. I materijalno se najbolje živi blizu kraljevskih trpeza. Što si dalje od njih sve manje mrvica pada. Uvijek netko mora platiti privilegije nekog drugog. A njih je netko stekao naslijeđem a netko otimanjem. Ove naslijeđene potječu pak od nekog starog otimača, koji je otimao toliko davno da se to gotovo i zaboravilo pa i danas njihova poprsja krase hodnike institucija. Taj se snašao u promjenama, bio je pobjednik neke davne tranzicije pa sada njegovi potomci bezbrižno kraljuju i uzbude se samo kad treba mijenjati formulacije e kako bi oni od, štotijaznam, grofova postali predsjedavajući europske komisije ili ruski generali.

A mali, običan čovjek drhturi i ludi od pomisli da bi na zimu mogao bit gladan i bez ogrjeva. I pitam se koliko je Raskoljnikova ovog jutra ustalo i po cijeloj Europi krenulo na generalnu probu? Ludimo li mi jer je svijet poludio ili nam se čini da je svijet poludio jer smo mi počeli gubiti razum? I da li je Razumihinova rezigniranost isto vid ludila jer ne može u ludnici biti normalnih? Greškom, nemarom, mogu oni tu dospjeti ali vremenom će pronaći način kako biti uzorit duševni bolesnik.

„…Ja sa počeo razgovor s izvjesnim ciljem, inače je meni sve to brbljanje, samo zabava, sve te vječite, općepoznate fraze i sve jedno te isto, sve mi se to toliko ogadilo za ovih nekoliko godina da, tako mi boga, pocrvenim čak i kad drugi o tom počnu preda mnom da pričaju a kamoli ja sam. Vi ste se,  naravno, požurili da nam pokažete što znate; to se može oprostiti i ja vas ne osuđujem. Ja sam želio sada samo doznati tko ste vi; jer, vidite, za opću stvar se u posljednje vrijeme prikačilo toliko raznih boraca, i tako su unakazili sve čega se dotaknuli, u svoju korist, da su cijelu stvar potpuno uprljali. Ali dosta o ovome!“

 

(zurnal.info)