PISMENA ZADAĆA: Cijena uvjerenja

Ukoliko vas manje gradske sredine na ovim prostorima posljednjih godina podsjećaju na kakav feud trebate znati kako je to prirodan proces u tranzicijskim ekonomijama.Nema tu nikakvog misterija. Početak tranzicije predstavlja lov u mutnom. Onaj tko iz mulja izroni s najvećim ulovom je pobjednik. Kako bi krivolov bio legaliziran Tranzicijski Pobjednik (u nastavku teksta T.P.), treba potporu političkih elita. One tada ukažu T.P. – u gdje bi trebao rasporediti dio ulova u zamjenu za miran san i život izvan sudnica.Tako se stvara prilično zagađen ekonomski ekosustav u kojemu T.P., katkad mimo svoje volje, ulazi u vlasničke strukture ili nadzorne odbore, na prvi pogled, nespojivih struktura. Što je sredina manja vjerojatnost da će jedna obitelj ili jedna jedina osoba u kratkom vremenu postati neformalni vlasnik cijelog jednog grada postaje veća.

Na tronu iznad zakona

Pa kada, prolazeći kroz neki manji grad u bivšim republikama bivše nadrepublike, zagledajući firme okačene iznad poslovnih prostora i stambeno poslovnih objekata, posvuda čitate jedno isto prezime upravo saznajete kako se u tom mjestu preziva lokalni T.P. Ukoliko vas to podsjeti na feudalizam znajte da je to zbog toga što upravo i gledate feudalno lice tajkunskog ili oligarhskog kapitalizma. U daljnjem tijeku tranzicije, kada globalnim korporacijama postane jasno da je ekonomija nekog područja došla u ruke jednog čovjeka ili nekolicine ljudi te se može jednostavno preuzeti, lokalni T.P. se postupno pretvara u manjinskog vlasnika „teško stečenog“ konzorcija a veći udio vlasništva preuzimaju bezlične korporacije, utvare kapitalizma koje prikrivaju njegovo pravo, feudalno lice.

Autokratske demokracije (kakav paradoks!) tranziciju vole zaustaviti prije nego korporacije preuzmu ekonomiju e kako bi uvijek znali s kim imaju pričati, koga trebaju ucijeniti ili ucmekati ako se kojim slučajem neki zaneseni T.P. previše uobrazi i politički obezobrazi. To se obično događa, možete tomu i sami svjedočiti, uglavnom u područjima gdje tzv. narod voli znati tko je gazda.

T.P. je sada već ugledan poslovni čovjek, djeca mu studiraju na prestižnim svjetskim sveučilištima ili se bahate po gradu zalijevajući roštilj šampanjcem kako bi u vlastitim klubovima impresionirali razne uvlakače i djevojčice koje sanjaju postati tranzicijske princeze. Katkad pregaze nekog jadnog studenta iz još veće provincije nego što je grad koji je donedavno bio u vlasništvu njegovog oca. Krivi su ti seljačići jer ni ulicu ne znaju preći kako spada! Sudovi potvrđuju njegove tvrdnje o tome tko je kriv u tom slučaju. Sin T.P. – a ni u kojem slučaju ne može snositi krivicu za bilo kakvo nepočinstvo.

Tron na kojem se nalazi T.P. je toliko visok da je iznad zakona. To je još jedan dokaz da smrad feudalizma koji vas zapahne u manjim ali i većim sredinama na ovim prostorima uistinu jeste smrad feudalizma, a ne tek uobrazilja vaše osjetljive pravedničke dušice. Feudalci imaju pravo mlatiti i umlatiti kmetove. Pravo i pravna država služe tek za međukmetovske sporove te da bi potvrdili bezgrešnost T.P. – ova i korporacija.

Tijekom dugogodišnje suradnje obnašatelji javnih funkcija, T.P. – ovi i korporacije su se prilagođavali jedni drugima. Za to vrijeme se „stoka grdna“ trudila naučiti prelaziti cestu. Novac zarađen u firmama T.P. – ova trošila je u njegovim kafanama, prodavaonicama robe široke potrošnje, buticima koje su dotični, kako bi puku onako tupom i bezglavom bilo lakše i po život manje opasno, stavili pod krov velikog tržnog centra u kojemu se počelo odvijati svo gradsko poniženje koje neki još uvijek nazivaju životom.

Imovina gazde je svetinja

Sve ovo skupa odavno je postala dosadna prežvakana priča čiji se tijek ne može promijeniti. Postoje ipak neki slučajevi kada je zanimljivo pratiti situaciju u kojoj, recimo, korporacija u neko mjesto ne ulazi kao bezlična poslovna organizacija već na teren šalje operativca koji u hipu šarmira i korumpira i lokalnu administraciju i sami puk. U kratkom vremenskom razdoblju ta osoba postaje neka vrsta mesije koji mijenja sudbinu cijelog područja i svih ljudi koji na njemu žive. Društvene promjene se nekako poklope s dolaskom tog čovjeka.

Dinamika provincije, koju bi svojom pojavom mogli uzdrmati i revolucionalizirati Amiši, stubokom se mijenja i ubrzava. Svakog se dana dogodi nešto novo i nitko ne dovodi u pitanje kako se i zbog čega sve to događa. Poslovično nepovjerljivi domoroci odjednom iskazuju otvoreno divljenje prema novom „gazdi“, odbacuju uvjerenja koja su, koliko jučer, prikazivali kao nedodirljive svetinje i svakom se ponaosob učini da je vagon u dugačkoj kompoziciji društvenog progresa koju vuče mesijanska lokomotiva novopridošlog poslovnog čovjeka. Toliko su opijeni da ne shvaćaju da mesija sve češće posjećuje proktologa jer je previše njih prenaglo krenulo da se kači za, hm, stražnji dio lokomotive.

Ne, ovdje se neću baviti likom i djelom misterioznog stranca koji je prije nekoliko godina doselio u Mostar i poprilično uzdrmao društveni i politički život u gradu na Neretvi. Čovjek se zove Amir Gross Kabiri i na ovom mu mjestu želim zahvaliti što je razobličio političku laž koja se ovdašnji ljudima prodaje kao povijesna nužnost već tridesetak godina. A želim pokušati shvatiti i pokazati kakvim se u odnosu spram njega pokazao Mostar a pogotovu njegova tzv. elita.

Vjerojatno je i samom Kabiriju čudno kako se odjednom našao na tolikom broju važnih društvenih funkcija. Čovjek je glavni menadžer mostarskog aluminijskog kombinata i u kratkom roku je uspio spasiti i oživjeti vjerojatno najveću i najvažniju industriju Bosne i Hercegovine. Ali ovdje su poslovne vještine slabo cijenjene i da nije pokazao kako je spreman ulagati novac vlastite kompanije i izvan užeg područja djelovanja vjerojatno mu ne bi bile ukazane sve počasti koje je dobio u kratkom vremenskom razdoblju. No, ovo je duga priča i prvo bih volio ukazati kako je pojava gospodina Kabirija prikazala političko licemjerje HDZ – a BiH.

Odjednom je HDZ, koji je mostarske ulice u ratnom razdoblju imenovao po ustaškim zlotvorima i doprinio širenju ideologije nesnošljivosti i mržnje, počeo javno osuđivati isticanje nacističkih simbola. I sve to u gradu čije su fasade „ukrašene“ nacističkim i ustaškim simbolima kao svojevrsnim obilježjima teritorija kojeg većinski naseljavaju Hrvati. Kada je netko to pokušao napraviti na fasadi negdašnje galerije „Aluminij“, za HDZ je to postalo neprihvatljivo. Ne smije se dirati u imovinu novog „gazde“. Ni na taj, ni na bilo koji drugi način, a ovaj je posebno neprihvatljiv s obzirom da je Amir Gross Kabiri Jevrej.

Kada bi se ranije iliti P.K.E.(Prije Kabirijeve ere) spominjala potreba za promjenom naziva ulica nazvanih po ustaškim oficirima i činovnicima predstavnici HDZ – a bi to obično uvjetovali promjenom naziva ulica nazvanih po narodnim herojima iz drugog svjetskog rata i komunističkim vođama. Nedavno je to bezuvjetno učinjeno i ja bih volio vjerovati da je razlog tomu želja HDZ – a da pruži ruku i pozove druge aktere političkog života na suradnju ali sam blago skeptičan prema takvom objašnjenju. Možda je ono djelomice čak i točno ali mi se čini da i u tom potezu ima potrebe i želje da se umili novom „gazdi“(gazdom gospodina Kabirija sve češće nazivaju medijski poslenici a ja to stavljam u navodnike jer čovjeku to možda nije pravo s obzirom nije odgojen u sredini koja funkcionira na principu seoskog gazdinstva).

Amir Gross Kabiri je postao i potpredsjednik HŠK Zrinjski čiji navijači imaju omiljeno slovo a to je famozno „klempavo u“. I to ukazuje na ideologiju kojom je HDZ, tolerirajući njeno manifestiranje na ulici, dugo vremena trovao svoj narod i zagađivao prostor u kojemu žive i drugi narodi. To što se sada ograđuju od takvih svinjarija govori o tome koliko su tvrda uvjerenja bosanskohercegovačkih nacionalističkih partija. Dovoljno je izvaditi nešto novca i naše se vajne nacionalne vođe spremno odriču problematičnih sadržaja svoje politike. Time se još jednom bjelodano pokazalo da u BH politici nema nikakvih nacionalnih već isključivo i jedino golih materijalnih interesa.

Umjetnost podvale

Bilo kako bilo, promjene u kursu HDZ – ove politike, pogotovu u Mostaru, su i više nego dobro došle. Nedavno sam baš na ovom mjestu napisao kako svatko treba očistiti svoje nacističko smeće ispred svojih vrata kako bi se konačno otklonile najbanalnije, najzlobnije a time i najgluplje prepreke otvaranju političkih procesa koji mogu početi izvlačiti Bosnu i Hercegovinu iz ratnog mulja u kojemu se već predugo lovi u mutnom. Ako je tome doprinijela i pojava Amira Grossa Kabirija i on bi mogao postati uzor međunarodnoj zajednici kako može riješiti probleme koji su kočnica napretka u BiH.

Odavno znamo da su politički akteri u BiH potkupljivi pa se to lako riješi. To što su ih pustili da pustoše zemlju očito im nije dovoljno. Njih se može riješiti ili hapšenjem ili korumpiranjem. A na kojekakve sankcije i slične poteze samo će se nasmijati što odavno i rade.  A ako pošalješ nekoga da oživi ono što su oni upropastili uklonit će se s puta i svojoj politici pripisati dio zasluga za ono što je netko drugi uradio. Oni, jednostavno, ne znaju drugačije.

Amir Gross Kabiri je poznat kao veliki ljubitelj umjetnost i kolekcionar umjetnina. Mostar je njegovom zaslugom u negdašnjoj galeriji „Aluminij“ dobio impresivnu kolekciju umjetnina svjetskog značaja. Ali baš na tom mjestu netko se odlučio i našaliti s menadžerom Aluminija ali i poručiti mu da mu neće svi ići niz dlaku, te da iza njegovih leđa mnogi negoduju zbog pješačkog prelaza u duginim bojama ispred upravne zgrade njegove kompanije ali i zbog toga što je HDZ skrenuo s tvrdog i crnog nacionalističkog kursa. Ajde što je fasada modernističke stambene zgrade nagrđena okivanjem izloga galerija „Aluminij“ u crnu metalnu konstrukciju nego se osoba, kojoj je povjeren dizajn loga s novim nazivom čuvenog izložbenog prostora, odlučila crnohumorno našaliti s Kabirijem i kompletnom javnošću koja je obnevidjela od umora zbog dugogodišnjeg političkog mraka. Pošto ne bih vrijeđao profesionalne dizajnere volim vjerovati da su poslu izrade loga za galeriju „HUB“ pristupili s punom sviješću o tome što žele da njihov logo simbolizira. I moram priznati da su mene na prvu uspjeli nasmijati svojom podvalom.

Logo je, naime, sačinjen tako što su sva slova u riječi hub stopljena jedno s drugim. Kada logo promatrate iz daljine vi uopće ne vidite slovo u ugurano između slova H i B. HB je, kako znamo, naziv brenda cigareta i kratica za Herceg – Bosnu. Ali pošto znate da se galerija ne zove HB vi pogledom tražite i slovo u koje pored slova h i b pripada riječi hub. Tada vam se, zbog izabranog fonta, ukaže ono famozno „klempavo u“ kojeg se u zadnje vrijeme HDZ javno gnuša.

 

Zanimljiva je to dizajnerska igra i poruka. Ako je do rečenog došlo nenamjerno onda grafičkom umjetniku ili umjetnici predlažem da se ostavi ćoravog posla i prepusti ga ljudima koji se njime bave s punom sviješću i odgovornošću za ono što rade. Trebali bi znati snagu simbola i subliminalnih poruka koje se njima šalju i upisuju u svijest promatrača. Ako su se htjeli crnohumorno našaliti onda poručujem da su uspjeli iako su mi takve šale odavno dozlogrdile jer, naprosto, već dugo sve to nije smiješno.

Osim što je ljubitelj i pokrovitelj sporta i umjetnosti Amir Gross Kabiri se i politički aktivirao s obzirom je imenovan na mjesto predsjednika mostarske Židovske općine. Mogao je zbog toga stati i u zaštitu umjetničkog remek djela kakvo je „Partizansko spomen groblje“. I ono je baš kao i fasada njegove galerije oskvrnuto nacističkim simbolima a u njegovom krilu leže ploče s imenima ljudi koji su svoje kratke živote okončali u mučilištima poput Buchenwalda, Auschwitza i Jasenovca. To su bila velika stratišta Židova ali našlo se u njima mjesta i za druge nacistima nepoćudne i suvišne osobe. Budući je spomenik Bogdana Bogdanovića posvećen onima koji su se borili protiv nacizma i njegovih derivata  od predsjednika mostarske Židovske općine bi se očekivalo da javno stane u zaštitu jednog vrhunskog umjetničkog djela koje svojom suptilnošću podsjeća na to koliko je ljudski život krhak i dragocjen i zbog toga vrijedan borbe.

Taj je spomenik zrcalni odraz Mostara. Njegova devastiranost i zapuštenost govore o stanju ljudskog duha suvremenih Mostaraca i dok god je tome tako Mostaru ne mogu pomoći nikakav novi „gazda“ niti Modiglianijeva platna a retorički zaokret HDZ – a će za mene ostati tek ubleha, takozvana pila naopako.

Svaka promjena na bolje je dobro došla i, reklo bi se, ne treba joj gledati u zube. Ono što je neminovno dobro pa makar to bilo s „figom u džepu“ jeste da se po prvi put od rata naovamo u BiH negdje pokazuje dobra volja i otvorenost za suradnju. Problem je ipak što se dobar dio pozitivnih procesa u Mostaru i dalje, po oprobanom HDZ – SDA koalicijskom receptu, odvija prilično netransparentno. Polet i pozitivna energija ne smiju biti opravdanje za dalje političko sljepilo.

Mostaru je, trenutačno, dobar horoskop. Aluminij je kompanija neobično važna za puls cijelog grada. Njezino oživljavanje poklopilo se i s konačnim izborom nove gradske administracije koja se pokazuje prilično tolerantnom i agilnom i, što kaže jedna moja poznanica, lijepo je vidjeti kako se HDZ i SDA gotovo pa natječu u tome tko će više pozitivnih projekata pokrenuti i realizirati ali mene unaprijed strah što će biti kada sve to legne na naplatu. S obzirom na tranziciju kakvom sam je opisao na početku teksta i dugogodišnje iskustvo s raznim političkim i ekonomskim T.P. – ovima mora se biti oprezan i kao građanin tražiti još više. Vrijeme je da nešto i vrate zajednici. Koliko god pruže sigurno joj duguju još toliko. Mrtve se ne može oživjeti i izgubljeno vrijeme je nenadoknadivo ali red je barem da nam vrate ono buduće.

 

(zurnal.info)