Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuralgičnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“.

Cjepivo je poput demokracije. Nesavršeno ali boljih rješenja nemamo. Ako svi odradimo svoj dio, posao će biti završen. One koji podbace mora se pozvati na odgovornost. Kao što se mora pozvati i BH političare zbog ljudskih žrtava u pat situaciji u kojoj nas, ti žderači tuđeg vremena, drže trećinu prosječnog ljudskog života

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

U Zenici je nastradao Sead Kolašinac a u Mostaru nepoznati dječak. I jedan i drugi s viškom srčanosti. Obojica sudionici teškog domaćeg poraza. Obojica na žalost ozbiljno ozlijeđeni. Sve da bi simulacija izgledala što stvarnije.

Nogomet se više ne igra za nas, barem onaj na „najvišoj“ razini. Običan puk više nije ciljna skupina nogometnih korporacija u kakve su se, pored krovnih nogometnih udruga, pretvorili i klubovi.

U centralnim utakmicama postignuto je po pet pogodaka a osim toga bilo je obrata, napetosti, radosti i uopće svega što nogometni teatar može ponuditi

Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.

Ne igramo savršeno, igramo normalno a to je trenutno jedina normalnost koju možemo pripisati Bosni i Hercegovini. I, nije ni to malo…

Na samom početku utakmice činilo se da Kazahstan ima više želje i da su se bolje postavili. Ali kako je vrijeme odmicalo počeo sam stjecati dojam da smo mi ti koji, zapravo, kontroliramo stvari na terenu i da igru vodimo u smjeru koji nama odgovara

Utakmice između novobogataša me jednostavno ne interesiraju koliko god milijuna eura trčalo u kopačkama po travnjaku. Malo starog šmeka me uvijek razgali. A od utakmice između Juventusa i Chelseija dobio sam upravo to

Barca proživljava ovu krizu jer je zaboravila, kao i mi što smo zaboravili, u čemu je bila dobra te je potpuno zapostavila čuvenu La Masiju i do temelja urušila kuću koju je brižno i pametno gradio veliki Crujiff.

Imala je Jugoslavija puno velikih košarkaških generacija, uzimala su se odličja na svim međunarodnim takmičenjima ali generacija s kojom je Duda krenuo u devedesete je bila vjerojatno najdominantnija europska reprezentativna momčad u povijesti.

Bilo bi zanimljivo izračunati, kad bi se ikako to moglo, koliko godina prosječnom ljubitelju nogometa u Bosni i Hercegovini oduzme praćenje vlastite reprezentacije. Malo je utakmica nakon kojih se čovjek ne osjeća ukletim. Kao da ne možemo biti sretni ni kada se sve učini kako treba. Dobro, skoro sve, jer u slučaju BH nogometne momčadi uvijek ima nešto problematično. Ne bismo inače imali rezultate kakve redamo zadnjih godina

Kakvi su to svjetski prvaci kada moraju čekati kontre da pobijede jednu ovakvu utakmicu? Pa takvi, odavno su pročitani i zbog toga ću i dalje žaliti što nismo pobijedili. I neću nikada pristati na uvjeravanja da je sve to senzacija. Niti smo mi bili senzacionalni niti oni

Mi nemamo sustav već samo pojedinačne, partikularne interese određenih ljudi. Nadam se da ti i takvi neće upropastiti potencijal djece koja nam trebaju ne samo kao dobri igrači nego i kao ljudi drugačijih navika i pristupa

Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži vidio rijetko istinit meme. Naime, neka je žena u nekakvoj grupi postavila pitanje što je od papira potrebno kako bi se ušlo u Bosnu i Hercegovinu s obzirom na pandemiju. Netko je ispod odgovorio: pravosnažna presuda!

Sudbina koju su namijenili Veležu, oni koji nam već dugo kroje mrku kapu, sudbina je koju su namijenili svima nama, našem sjećanju, uspomenama na to da je sve moglo biti drugačije. I zato je povratak Veleža tamo gdje pripada toliko značajan za toliko ljudi od kojih neki nikada nisu nogom kročili u Mostar

I jedna i druga momčad imaju potencijal za velike stvari u budućnosti. Italija već ima pravog čovjeka za otključavanje svih potencijala dok ga Englezi tek trebaju naći