Pismena zadaća: Posveta otpisanoj generaciji

U bolje običaje zasigurno ne spada korištenje bilo kakvog javnog prostora za neke privatne stvari. Iz nekog razloga odavno se smatra nepristojnim u javnosti iskazivati snažne emocije. Ali ja danas ne mogu drugačije. Zbog cijele jedne generacije za koju mi se čini da je otpisana još tamo na pragu zrelosti, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Sve je manje moje starije raje. Prvo ih je pojeo rat a onda poslijeratno nesnalaženje. 

SLOM SVIJETA

Nedavno sam čitao jednu studiju koja na osnovu nekih trendova na svjetskog književnoj sceni zaključuje kako je tzv. generacija X možda jedina u novijoj povijesti koja nikad neće preuzeti svijet. Palica iz ruku boomera prelazi na generaciju Z ili kako je već označavaju. 

Moje nesnalaženje u svijetu objašnjavam lošom opremljenošću. Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti. 

Možda zato i ne čudi da našim gradovima hoda sve manje dječaka rođenih u prvoj polovici sedamdesetih. Rijetki su se izvukli, razmiljeli se po svijetu i žive kako znaju i umiju. Oni koji su ostali sve češće završavaju na osmrtnicama. Rock and roll moral je mnogima presudio ali ponajviše nerazumijevanje okolice u kojoj su se našli oni što su prvo prošli svo crnilo rata nesposobni za mržnju i ludilo jer, prosto, nisu tako odgojeni. Nakon svega je ostala tjeskoba s kojom se svatko nosi kako zna i umije. 

PRIJE VREMENA

Jučer je Mostar obišla vijest da nas je napustio jedan od tih dječaka, jedan od onih koji se nije znao nositi s tjeskobom. Ali puno nas je sličnih koji napravimo izbore na vlastitu štetu. Pa ovu pismenu zadaću posvećujem toj otpisanoj generaciji i prijatelju Nedimu Šariću ali i svim drugim otpisanim dječacima diljem svijeta kao i onima koji još gaze mostarskim ulicama neuspješni u potrazi za svojim gradom. Nadam se da će nas većina ipak još dugo gledati svijet s kojim nas veže jedino obostrano nerazumijevanje. Jer, bilo kako bilo, takvi smo kakvi jesmo i možemo jedino nastaviti kako znamo, s tim smiješnim rock and roll moralom zbog kojeg ne umijemo mrziti pa nam je zato svima srce na cesti i nekima ne izdrži dugo. Neki vječni dječaci odu prije vremena. Onog koje će nam svima doći. 

(zurnal.info)