PISMENA ZADAĆA:Razorni uticaj političke moći na bivše socijaldemokrate
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Razorni uticaj političke moći na bivše socijaldemokrate

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Razorni uticaj političke moći na bivše socijaldemokrate
Gradonačelnica i Predsjednik

 

 

Puno je likova, gotovo fikcijskih, prodefiliralo kroz kratku ali bogatu povijest bosanskohercegovačkog političkog beščašća. Nisam, ipak, prošli tjedan mislio da će jedno od vodećih mjesta u drami s horor obratima već sada zauzeti i mlada gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić. Uistinu se nisam nadao da će tako brzo postati redovitom gošćom ove rubrike. Ali, izgleda, pošlo ju je i sada se čini nezaustavljivom. S njom smo konačno dobili i pravo, istinito lice srozane bosanskohercegovačke socijaldemokracije. 



POLITIČKE TRANSFORMACIJE



Reagirajući na nemili događaj, koji je uznemirio BH javnost, gradonačelnica je odgovornost za isti pokušala prebaciti na pleća čovjeka odgovornog za uništavanje socijaldemokracije u Hrvatskoj – Zorana Milanovića, predsjednika republike Hrvatske. A ako je suditi po Milanovićevim medijskim istupima u zadnje vrijeme to joj nije bio pametan potez, te možemo nestrpljivo iščekivati reakciju gospodina predsjednika na reakciju gospođe gradonačelnice. Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića. 

Političke transformacije određenih osoba uistinu su fascinantne. Mnogi politički akteri ne zadrže se dovoljno dugo u samom središtu pažnje kako bismo mogli procijeniti da li dugoročno bavljenje politikom šteti duševnom zdravlju baš svih osoba koje sudjeluju u svojevrsnoj političkoj bikijadi na Balkanu. Zato sam posljednjih dana, kao i mnogi drugi ljudi, zamišljen nad javnom osobom Zorana Milanovića. Čovjek je kroz dvadesetak godina u vrhu regionalne politike prevalio naizgled dugačak i nevjerojatan put od socijaldemokratskog odgovora na Ivu Sanadera do jednog od najzadrtijih desničara u regiji. 

Beskrupuloznost i niska razina kućnog odgoja u slučaju predsjednika Republike Hrvatske su uistinu gadljivi i zastrašujući. Zastrašujući, iz razloga što izjave poput njegovih ne bi smjele imati mjesta u javnom prostoru iole pristojnog društva. Njegovo verbalno gaženje po žrtvama najgnusnijih zločina u bogatoj zločinačkoj povijesti ovih prostora je toliko sramotno da se uistinu moramo zapitati kako je takva osoba uopće kadra izjutra se pogledati u ogledalo. A, iako nije lijepo komentirati nečiji izgled moram to primijetiti, Milanovićevu političku transformaciju prati i ona tjelesna pa je markantno lice prvog socijaldemokrata u Hrvata s godinama postalo zadriglo od obijesti i nezdrave taštine. Čini se da u ovakvim slučajevima često istina – što vidiš to i dobivaš. 



MANJE ZLO



Mnoštvo se ljudi koje poznajem posljednjih mjeseci snebiva nad vlastitim doprinosom pobjedi „manjeg zla“ na posljednjim predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj. Puno je ljudi kojima je laknulo što su iz središta pozornosti maknuli osobu čiju smo propast duševnog zdravlja mogli gotovo izravno pratiti u zadnjim mjesecima njezinog mandata. Došlo je vrijeme za predsjednika s karakterom i nitko se nije pitao o kakvom se karakteru radi jer se činilo da od najistaknutije hrvatske navijačice ne može gore. A onda je Zoran Milanović uselio na Pantovčak.... I dobili smo nešto čemu se nitko nije mogao nadati. Ne samo da može gore, nego može i luđe od Kolinde Grabar Kitarović. No, dok se njezino ludilo katkad činilo i simpatičnim, političko ludilo Zorana Milanovića je na momente užasavajuće. Danas se većina MIlanovićevih birača spremna zakleti da, recimo, ono što je Milanović izjavio u slučaju obitelji Zec, Kolinda Grabar Kitarović ne bi nikada izgovorila. O mjernim jedinicama genocida da i ne govorim. Ono što posebno zabrinjava jeste što je nemoguće nazrijeti koji je cilj takvih istupa. Osim ako se ne radi o pukim ispadima terminalno bolesne sujete koja u političke konflikte ulazi zarad konflikta samih nemoguće je dokučiti kakav rezultat predsjednik republike Hrvatske očekuje. Jedina smislena stvar čini se opet preludom da bi je se tek tako prihvatilo kao istinu. 



ZAO I DOBAR POLICAJAC



Najdraži politički protivnik Zorana Milanovića je premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković. I stvarno je teško povjerovati da Milanović radi u njegovu korist jer se njihovi javni dueli katkad doimaju kao unaprijed dogovoreni skeč između „zlog“ i „dobrog“ policajca. A skeč je opet prilično sulud. 

Prvi čovjek Hrvatske demokratske zajednice odjednom pred očima javnosti izgleda kao umjereni političar lijevog centra, gotovo pa prototip suvremenog europskog tehnosocijaldemokrata. Negdašnji, pak, prvi čovjek hrvatskog SDP – a iz paštete iskače u obličju najgore varijante HDZ – ovskog jastreba devedesetih godina prošlog stoljeća kamo politički srlja cijela regija zahvaljujući umnogome i gospodinu predsjedniku Milanoviću. I tako dođemo u situaciju da pišemo i tumačimo nešto o čemu u nekim „normalnijim“ vremenima ne bismo voljeli niti razmišljati. Ali gledajući cijeli taj bolesni igrokaz u koji se regionalna politika pretvorila čovjek to mora raditi kako bi propitao vlastito duševno zdravlje. 

Mnogi se moji poznanici pitaju što se to dogodi osobama koje kroče na Pantovčak. U šali mnogi govore da sigurno netko u malim dozama pušta neki nervni gas koji, eto, za dvije godine uobraženog socijaldemokrata pretvori u bahatog i ratobornog nacionalista, svojevrsnog slona u staklari. A situacija u balkanskom ekspres loncu nije bila staklenija još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Ako bismo se koristili drugim usporedbama mogli bismo primijetiti da se nalazimo u situaciji u kojoj gledamo kako se u regiji protiv požara bore sve sami piromani. A Milanović kao da se trudi biti prvi među njima frustriran valjda prilično malim ovlastima koje ima na trenutačnoj poziciji. 



LIKOVI IZ VICA



Posebno je uvredljiv njegov odnos prema Bosni i Hercegovini koji najpreciznije možemo ocijeniti kao tipičan produkt nadmenog malograđanskog mentaliteta kojemu su Bosna i Hercegovina i njezini ljudi tek likovi iz vica o priprostim i pomalo zaostalim rođacima, uključivo i bosanskohercegovačke Hrvate. U tome je velikohrvatski odnos spram BiH identičan onom velikosrpskom. I jedan i drugi malograđanski mentalitet umnogome je doprinio tome da je BiH danas na neki način zemlja s posebnim potrebama. To, doduše, možemo zahvaliti i našim domaćim, komunisti bi ih nazvali unutarnjim, neprijateljima koji kao da se utrkuju da i nas i cijelu Bosnu i Hercegovinu prikažu kao vjernu sliku svake predrasude koju o nama imaju susjedi i komšije. Odgovornost je, dakle, i naša jer mi smo ti koji uporno biramo dodike, čoviće, izetbegoviće i benjamine na izvršne funkcije u zemlji. Svi oni zdušno, u kooperaciji s vanjskim neprijateljem, rade na tome da se vlastite zemlje pred pristojnim svijetom možemo jedino stidjeti. 

Moć je neupitno porok koji izobliči i moralno unakazi ljude. Na slučaju Zorana Milanovića možemo zaključiti da isto čini i nedovoljno moći. Fascinantni su to mehanizmi i svatko bi se trebao zapitati što bi se dogodilo s njim da dođe u poziciju moći. Doslovno svi kao da istog trena kada ih se izabere potpuno zaborave da uz moć ide i pripadajuća odgovornost. Onda si ljudi svašta dopuštaju misleći da mogu proći nekažnjeno. A kako se to ne bi događalo u tzv. razvijenim demokracijama postoje mehanizmi koji su tu zapravo da čovjeka zaštite od njega samog. Problem Bosne i Hercegovine je taj što su se od samog početka njezine državnosti balaševićevi zli dedaci potrudili da ti mehanizmi ne budu neovisni pa se vinovnici bezbrojnih afera uvijek izvuku nekažnjeno. Dapače, u očima izluđenog naroda postanu nedodirljivi. Situacija je takva da nama ne trebaju reforme izbornog zakona. Njega treba ukinuti jer je odavno izgubio svaku svrhu. Majmun radi što majmun vidi. Vlast i puk u Bosni i Hercegovini jesu zrcalni odrazi. Drugačije ne možemo tumačiti uporni pučki rad na vlastitu štetu. 



KOLEKTIVNA DUŠEVNA BOL



Razni regionalni milanovići prolaze nekažnjeno jer se čovjeka ne može tužiti za nanošenje kolektivne duševne boli. Ne postoji nešto takvo kao kolektivna duša makar kod nas postoje paranormalne pojave poput kolektivne slobode. A i kako drugačije kad nas je povijest osudila na životarenje u najvećoj svjetskoj duševnoj bolnici otvorenog tipa? 

Jedan je moj prijatelj bio uključen u predizbornu kampanju tijekom prošlih europskih izbora. To je podrazumijevalo svakodnevna putovanja i držanje govora pred tisućama ljudi iz večeri u večer. Kad smo se, netom nakon toga sreli, pričao mi je da uopće ne nalazi riječi za opisati kako se duševno i mentalno transformiraš tijekom te višednevne euforije. Također, kazao je da uopće ne može zamisliti što bi mu se dogodilo da istinski dođe u poziciju moći. Već je sudjelovanje u kampanji dovelo do toga da se zapita nad vlastitim duševnim zdravljem jer mu se činilo da ga ogromne količine adrenalina nepovratno i dugoročno mijenjaju. Krotke osobine poput empatije i vrijednosti poput kućnog odgoja ubrzano prepuste mjesto tumoru sujete. Zbog toga u javnosti često viđamo manijakalne ispade čovjekolikih pojava spremnih izgovoriti i uraditi bilo što samo kako bi ostali na tom adrenalinskom tripu. Ludilo mozga, rekli bi Vojvođani. Neke političke incidente jednostavno je nemoguće drugačije objasniti. 

(zurnal.info)