PISMENA ZADAĆA: Budućnost d.o.o.

Bliži se kraj godine. Još jedne koju je obilježio virus koji je prije dvije godine uzdrmao temelje svijeta i stavio budućnost na kratak lanac. Sadašnjost se razvukla i trajat će onoliko koliko Covid – 19 bude određivao svakodnevicu. Ove zime i blagdansko se ozračje doima nekako bezvoljnim bivajući tako realan odraz općeg raspoloženja ljudi. Ono što radimo danas uvijek je zalog za budućnost. Ako budućnosti nema onda naše današnje akcije otaljavamo tek da bi i sebe i sve oko nas održali na životu. U neku ruku svijet kakvog smo znali u protekle dvije godine nalazi se na aparatima za održavanje života. 

TEMELJI BUDUĆNOSTI

Kada živite i radite u zemlji poput Bosne i Hercegovine takva vas situacija posebno, što bi rek'o narod, posebno ubija u pojam. Izvan zemljopisnih granica BiH ovdašnji su ljudi sve do nedavno vidjeli svijet kakvom teže i u njega su polagali nade. A što sada kada je bjelodano da je cijela postavka svijeta bila na krhkim nogama koje su pokleknule pred prvim velikim globalnim izazovom? Koliko god aktivnosti međunarodne politike ukazivale suprotno izgleda da smo kao nikada prepušteni sami sebi a od te pomisli svakog iole razumnog mora uhvatiti ozbiljan napadaj panike. 

U temelje budućnosti ugrađene su sve naše nade i napori. Ali što ako su nade uzaludne a napori dovoljni tek da sutrašnjicu kreiramo kao goru verziju sadašnjosti? Kada dignemo ruke od svega uvijek ostaje utješna barem pomisao da će neka nova generacija dokinuti bolesne političke prakse i nekako dotegliti cijelo društvo na kolosijek koji nije slijep. Ali što ako su te nove generacije oličene u osobama koje već sada zauzimaju odgovorne funkcije u dva najveća bosanskohercegovačka grada? 

Da, u ovo predblagdansko vrijeme snebivam se nad budućnošću Bosne i Hercegovine zbog Benjamine Karić i Draška Stanivukovića. Nisu li oni tek gora verzija svojih prethodnika utoliko što su ispražnjeni od bilo kakvog političkog sadržaja? Sve što ti politički poletarci imaju od materijala potrebnog za politiku jeste ambicija. Oni su generacija instagram političara kojima je bitno tek da su prisutni u javnosti. Potpuno je nevažno zbog čega. Zbog toga je moguće da se susreću i grle iako bi se reklo da su njihovi politički stavovi nepomirljivi. Doduše, ti bi stavovi i bili nepomirljivi kada bi njih dvoje do ikakvih političkih stavova istinski držali. To potpuno odsustvo ikakvog političkog sadržaja jeste ono što ih ujedinjava. 

Kada pogledamo njihov dosadašnji rad i istupe u javnosti postaje nam jasno da se radi o osobama koje u svakoj prigodi kažu ono što misle da trenutno prisutni ljudi žele čuti. Oni, dakle, govore ono što se od njih očekuje. I s tim nemaju nikakvih problema dok god su u fokusu javnosti. Jasno je valjda da takvi ljudi ne mogu i neće donijeti nikakve kvalitativne pomake u društvu. Dapače, oni su garant održanja statusa quo još dugi niz godina. Reklo bi se da zemlja koja imaju takvu omladinu treba da strepi nad vlastitom budućnošću jer je daljnje djelovanja dosadašnjih političkih praksi Bosnu i Hercegovinu može dovesti u situaciju njome po nuždi povijesti i čiste fizike počnu upravljati prirodni zakoni. A dugotrajni pritisak tolike sile u jednu točku dovodi do pucanja i najotpornijih materijala a kako onda ne bi i krhku konstrukciju kakva je Bosna i Hercegovina. 

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuraligčnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“. Da im je do tih stvari stalo kao do lanjskog snijega pokazao je pak vodvilj koji su upriličili svojim međusobnim susretom i tako nam još jednom razotkrili da su te navodno suprotstavljene politike od dva brata djeca i da za svoju budućnost ne trebamo brinuti jer će s njima ona biti, kako rekoh, još gora verzija sadašnjosti. 

Dakle, pokazali su u ranoj fazi svojih političkih karijera da sadržaja nemaju, pogotovu nekakvog koji bi mogao dovesti do realnih promjena. Pustite ih da se slikaju i šeću pred kamerama i oni će odraditi posao koji bi neki od njihovih prethodnika jednako uradili ali bi barem pri tome začepili nos. Njihovo patetično grljenje koje je trebalo pokazati kako prepreka za njihovu suradnju nema (kao da ovi prije njih ne surađuju već trideset godina) bio je simbolički čavao u lijes budućnosti daytonske Bosne i Hercegovine. S obzirom na bolesnu postavku stvari puka smjena političkih aktera Bosni i Hercegovini ne može donijeti nikakav pomak nabolje. To je odavno jasno ali s obzirom da se svi prave blesavi valja to ponavljati do besvijesti. Da bismo imali budućnost moramo stvoriti okvir, kvalitativno sadržajan sustav kojeg može održavati i obučena čimpanza. Ali to se mora učiniti prije nego čimpanze naslijede ovakav pravni okvir. 

POSTOJEĆE FANTAZMAGORIJE

Nijedna od postojećih fantazmagorija, ni Izetbegovićeva ni Dodikova ni Čovićeva nije dobra polazišna osnova ali stvari naprosto ne mogu ostati kakve jesu. Izlaz ne možemo tražiti niti u navodno alternativnim „građanskim“ politikama jer one, postavljene na sadašnji način, piju vode isključivo u ovakvim političkim okolnostima a u slučaju da se okolnosti promijene sami razlog njihovog postojanja nestaje. Suvisle lokalne politike koje će potpuno ignorirati državnu razinu, jer za njih postoji pravni okvir s obzirom na rascjepkanost zemlje, jedine su koje mogu donijeti novu energiju i doprinijeti ozdravljenju atmosfere koja bi bila osnovni preduvjet da se nešto počne mijenjati na višim razinama. Dosadašnje prakse su i više nego iscrpljenje, one su mrtve i takve nas drže u stanju kliničke smrti. 

Da bih vam mirne duše poželio istinski sretno novo ljeto trebamo zdušno tražiti način kako da izbjegnemo sudbinu koja nam se smiješi, ponovit ću treći i zadnji put - to je budućnost koja je gora verzija sadašnjosti. Ali postoji li igdje itko dovoljno otporan da započne neki suvisao lokalni proces kojeg bi onda slijedile i druge sredine? Tko može razdrmati umorne i iscijeđene ljude i uliti im nadu u bolje sutra? Za sada takvih nema na BH političkom horizontu ali jedino se takvim pojavama vrijedi nadati. Dolazimo tako do tipične bosanskohercegovačke situacije – nadati se možemo jedino nečemu nepostojećem. Treba nam, dakle, deus ex machina. I tako se vraćamo na početnu točku. Spasiti nas, u ovakvim okolnostima, može samo neka vanjska sila. A možda i ne treba, hvala lijepa, ionako je cijeli svijet pobudalio i umjesto da smo mi iole nalik svijetu on sve više, kao u starom skeču Nadrealista, nalikuje nama. 

A ako već moramo živjeti kao da sutra nema onda udri brigu na veselje. Radujte se i grlite kao Benjamina i Draško. 

(zurnal.info)