PISMENA ZADAĆA: Naši mali životi

Ima tih vremena kad bi čovjek najradije šutio. U svakom smislu i posvuda. Ima stvari koje je napisao koje bi htio zaboraviti. Kao što ima i onih koje je preživio koje bi htio zaboraviti. Ali ne biva. Život se živi i radi se u svim uvjetima i bez obzira na sve. A bizarnosti iz dana u dan bivaju sve bizarnije.

Dođe do toga da se podsjetimo što je suverenitet i onda nam se ukaže i tko raspolaže s tim suverenitetom.

Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći.

Odjednom se cijela predstava razobliči, sve se pokaže onakvo kakvo jeste na najbanalniji, svima jasan način. Ali i dalje od drveta nećemo vidjeti šumu.

DRUŠTVENI UGOVOR

Prave ljudi, neki ljudi, nitko ne zna a svi znaju tko pravi pločnik a posred pločnika postavlja rasvjetni stup. I da netko ne ukaže na to taj stup bi stajao tu dovijeka, ljudi bi ga zaobilazili, oni potrebiti bi morali naći način kako uopće popeti se na pločnik. To je igra u kojoj se život pa čak i obično hodanje gradom predstavlja kao igru u kojoj valja preći milijun potpuno besmislenih prepreka. Prepreka kojih ne bi trebalo biti, koje su tu isključivo zbog nemara, javašluka i nečije arogancije.

Gdje je taj naš društveni ugovor, onaj koji otklanja besmislene prepreke i omogućava nam isključivo da radimo i gledamo svoja posla?

A, opet, gdje je taj društveni ugovor koji nam obećava da će uzeti u obzir naše individualne posebnosti ukoliko mi napravimo neku štetu, nenamjernu, do koje su dovele okolnosti? Ima li nas, zapravo, igdje, ima li nas i u čemu osim u našim malim životima i što smo si sve dopustili da umislimo?

Srljamo u situacije u kojima uopće ne trebamo biti. Imamo iluziju da naš glas nešto znači, da ono što pišemo i čitamo ima utjecaj. A, zapravo, obavljamo tuđi nečastan posao za koji uopće nismo plaćeni.

Arogancija, gordost znanja me sablažnjava. To neuočavane razlike između znanja i razumijevanja je sva naša nesreća. Ono u što srljamo, dobrovoljno, uvjereni da smo u pravu, da znamo, a sve to s potpuno izgubljenim osjećajem za nijanse. Što me čini tužnim. Cijeli taj svijet koji brine samo o sebi i govori o pravdi. Kao da se nikad nikome ništa slično ili isto već nije dogodilo.

Zato zagovaram vraćanje stupa na početak pločnika. Da barem slučajno lupimo glavom u nešto i shvatimo da ne biva da smo živi a da ne primijetimo druge i njihov i život.

Pa, makar me proglasili ludim, treba spomenuti prvu priču o ljudima i pouku o tome što se događa kada posumnjamo u ljubav. Ona je tu, pored nas, samo smo je sveli isključivo na naše potrebe. Zato lutamo.

(zurnal.info)