PISMENA ZADAĆA: Glup čovjek u Jugoslaviji je jednako glup u EU i izvan nje

Moram priznati da se često čudim mnogim stvarima. To je logično, jel', ako je puno toga čemu se čudim onda je normalno da se često čudim. 

Čudom se čudim, recimo, koliko ljudi na svijetu poznaje međunarodno ratno pravo i pravo uopće. Ako negiraju, dovode u pitanje i slično, odluke sudskih instanci nema druge nego misliti da su to redom ljudi koji pravo poznaju jednako dobro ili bolje od onih koji su presudu donijeli. 

Tako je to u svijetu reality showova i barbarskih narodnih sudova. Odjednom pomislimo da smo mi ti koji imaju pravo suditi bilo kome po bilo kojem osnovu. Pa ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine. 

Stvar je jednostavna. 

Ako nam se ne dopadaju oni s druge strane, na primjer tužitelji, pogotovu ako ovi s druge strane pripadaju „nama“ mi si možemo uzeti za pravo da cijeli mučni proces proglasimo budalaštinom. 

Nema veze što je proces kod nekih ljudi podrazumijevao ponovno prolaženje kroz traume i sučeljavanje s ljudima koji su im, recimo, pobili familiju, bitno je naše osobno pravo da pošaljemo svakog u kurac skupa s njegovim presudama i dokazima i mjesecima i godinama rada. 

Toliko smo valjda slobodni. 

A to što smo kolektivno slobodni taman toliko da se sami identificiramo s zločincima pa da presudu njima doživljavamo kao presudu sebi to nema nikakve veze ni sa čim. 

Bitna je samo sloboda da kažemo da nešto nije ispravno. 

Pa makar se u pravo razumjeli kao gulaš u uzgajanje luka. 

Kad nam se to dogodilo? To mene interesira, to da si uzimamo slobodu a odbacujemo odgovornost koja dolazi s njom kao što dolazi s položajem i bilo čime što nam je društveno delegirano? Kad smo, dakle, postali tolika govna i kako to da se čudimo što su nam djeca veća sebična govna od nas samih? 

Svi bismo da svijet počinje od nas i valjda zato odbijamo preuzeti odgovornost. Valjda zato ne želimo ni shvaćati one prije nas. Zato je bilo kakav pravni poredak doveden u pitanje. I sve je time relativno. Bilo kakav poredak. I to je super. Možda nećemo slomiti nokat kad udarimo nožnim palcem posred kamena. Spremni smo za nova iskustva. 

Slobodni smo konačno. 

Uzeti isključivo ono što se nama dopada. I buniti se kad netko drugi uzme sebi isto pravo uzimajući ono što se nama nikako ne dopada. 

Trebalo bi pitati Boga kako je njemu bilo. A slutim, tako to biva na početku svijeta, kojemu sam svjedočio nekoliko puta za mojih 40 i kusur, početku svega i svakoga i svačega, trenutku u kojemu nema prethodnog iskustva na koje se možemo osloniti i uzeti ga za primjer. 

Jednaka je stvar i s nevjerovanjem u dostignuća suvremene medicine. Jednako kao što se u pravo razumijemo bolje od pravnika mi se i u medicinu razumijemo bolje od liječnika. Pa čak i ultramoderni liječnici dovode medicinu u pitanje. Što znači da Hipokritova zakletva danas medicinarima vrijedi jednako kao pionirska bivšim pionirima. Propast svijeta je, dakle, lako objašnjiva. 

Popovi pozivaju na cijepljenje, ljekari se bune protiv cjepiva, pravednici pljuju na sudske presude, svi misle da znaju bolje od onih koji su školovani i koje cijeli sustav plaća da obavljaju određeni posao kako ne bismo naše mozgiće zamarali nečim preteškim. Mi ćemo zato presuditi svakome i svemu. Jer svi kad kažu ja misle na mi. Ne znajući što je ja, najlakše se prikloniti mi. 

Ako ćemo pravo, cijeli se svijet našao u toj situaciji. Mi, iz BiH, pa i iz cijele bivše Juge možemo sebi čestitati jer nekako ispada da je naš barbarogenij prethodio kaosu. 

Previše je generacija koje smatraju da znaju stvari bolje nakon tri pročitana članka od onih koji su cijelu znanstvenu karijeru ili cijeli život posvetili nekom problemu. I tako, umjesto da smo nadomak rješenja mi stalno aktualiziramo problem i onda se čudimo što stojimo u mjestu.

A stajati u mjestu nikad ne znači samo to. To znači, što više vrijeme prolazi, sve brži slobodni pad u propast. Jer tako je s ljudima. Natrag se ne može a ako se ne može ni naprijed jer mi ne dopuštamo, onda je jedino rješenje bacanje u ponor, svekoliku prazninu, ambis nepregledan poput ljudske gluposti i svekolike uskogrudnosti. 

Zanimljiv je taj paradoks. Što je čovjek gluplji i uskogrudniji to se polje problema s kojima se čovječanstvo suočava širi. Svi koji misle riješiti problem tako što će postaviti stvari na način da sve počinje od njih bivaju sve više suočeni s onim za što nikada nisu bili odgovorni. Klasično izmišljanje tople vode. Ako postaviš stvari tako onda ti se i problemi riješeni u prethodnim generacijama javljaju kao potpuno novi. 

Ne treba učiti na tuđim greškama. Treba promatrati one koji su uspjeli. I shvatiti da je kontinuitet ono što uspješna društva razlikuje od neuspješnih. Svi koji stalno počinju iznova cijelu povijest rješavaju iste probleme. Zalud tehnološki napredak i uvođenje suvremene političke terminologije. 

Vrijeme je da ukinemo bolnice i sudske ustanove. Ne treba ih popravljati niti poboljšavati treba ih prosto ukinuti. 

Sretna vam zato ista stara nova govniva, pardon, godina. Među zločincima i zaraženima. A imat ću prigodu još koji puta vam je čestitati na isti nenačin. Nove govnive isto nam donose, ne bi rekao stari refren stare pjesme ipak misleći isto. 

(Naslov je parafraza Charlesa Bukowskog koji je rekao: Glup čovjek na zemlji je jednako glup i na mjesecu!)

(zurnal.info)