Pismena zadaća: Bitka za Neretvu

Nitko ne može znati sve o svemu. Nitko ne može znati ni sve o nečemu. Naše je znanje uvijek manjkavo. Ne može ga nadomjestiti ni iskustvo. Razmišljati, pak, može se o bilo čemu, možemo pokušati shvatiti što se i zbog čega događa. Ne znam puno o ovoj temi, a sve ne zna nitko. Ali mogu s vama podijeliti jednu priču kako bismo probali dobiti kakvu takvu predodžbu o onome što se događa i kako bismo zamislili što se može dogoditi. 

MANDARINE

Ne znajući puno o utjecaju izgradnje hidrocentrala na okoliš vodio sam se onom - tko pita ne skita. Zato sam pažljivo slušao priče onih koji o tome znaju nešto više. Unatoč svoj pažnji od svih podataka i objašnjenja zapamtio sam samo jedan jedini postapokaliptični prizor. Toliko me potresao. Svojom su me pričom natjerali da zamislim pustinju na mjestu danas plodnog područja oko ušća Neretve. Ako se ostvare planovi o izgradnji mini hidrocentrala na pritokama Neretve, rekli su mi, nivo rijeke će toliko opasti da će slana morska voda vremenom ulaziti sve dublje u korito Neretve i time plodno tlo pretvarati u pustinju. 

Pišem ovo dok jedem mandarine ubrane u dolini Neretve. Tih mandarina jednom neće biti. Neće biti ni života. Kome će onda trebati to malo skupe struje koju će proizvoditi mini hidroelektrane? 

Prije nekoliko dana jedna prijateljica iz Sarajeva mi je poslala link na dokumentarni film televizije Al Jazeera pod nazivom „Bitka za Neretvu“. U njemu se govori o planovima za gradnju čak 70 malih hidroelektrana u gornjem toku rijeke Neretve. Studije o utjecaju na okoliš većinom su falsificirane i površne i iz njih je nemoguće saznati pa čak i procijeniti koliku će štetu prouzročiti cijeli taj sumanuti i ekonomski neopravdani pothvat. Budući su uglavnom naručene od strane „investitora“ jasno je da većinom idu u prilog njihovim pothvatima. A meni je u glavi trajno urezana slika pustinje u dolini Neretve. Pustinje koja će nastati kada naša rijeka ne bude dovoljno snažna oduprijeti se nadiranju mora. Ovaj je dokumentarac u meni prizvao taj strašni, bolni prizor. Iako, možda, nekog bezbrižnijeg veseli pomisao o odlasku na more u Ševaš njive.

Često pišem o tome kako je od Mostara mog djetinjstva ostala još jedino Neretva. Neretva mog djetinjstva, doduše, nije bila ista kao Neretva nekih generacija koje su prethodile mojoj. Mi nismo znali kako je Neretva izgledala niti kako je izgledao krajolik oko nje prije izgradnje velikih hidrocentrala u doba industrijalizacije Mostara i doline rijeke Neretve. 

ŽIV SAM

Danas Neretva, barem u Mostaru, još uvijek uglavnom izgleda kao u mome djetinjstvu, uz nju još uvijek mogu prizvati Grad. Ukažu se pored mene i lica dragih ljudi kojih više nema. Zvuk, miris, prizori uskovitlaju uspomene i tada znam - živio sam i živ sam. A rijeka je svjedok životu i on je bez nje, tamo otkuda sam, nemoguć. Pretrpjela je ona cijelu krvavu povijest kakvu već ljudi jedino i proizvode. U doba kuge pećine uz rijeku služile su kao utočište. U vrijeme ratova rijeka je služila za piće, za kupanje, pranje rublja. Šljunak iz rijeke u temeljima je mnogih kuća na njenim obalama. Oblutcima su popločane avlije. Zbog nje su nad njom mostovi. Sve je tu, hoću reći, zbog rijeke, ona je u Hercegovini omogućila opstanak života. Uz nju rastu najsočnije mandarine i šipci, marelice, trešnje, grožđe. I poji nas i hrani i čuva. I odgaja, rekao bih. Ona me je naučila poštovanju, ispričala prve poučne priče o krhkosti života, povezala me s generacijama koje su mi prethodile ali i onima koje će doći iza mene. Ako dobiju šansu…

Danas kada imam četrdeset i koju čini mi se da mi je cijelo djetinjstvo proteklo pored Neretve. Ljudsko je pamćenje selektivno pa sam danas spreman tvrditi da sam cijelo djetinjstvo proveo bosonog skakućući po užarenom šljunku plaže Pijesak koja se nalazi ispod Carinskog mosta. Svake druge nedjelje nekako bih dospio do stadiona Pod Bijelim brijegom. Od škole su ostale tek tučnjave i poneki nezaboravni gol postignut guranjem lopte između dva kamena ili agave i čempresa. Sve drugo je, spreman sam se zakleti, bilo pored rijeke. 

Danas je Carinski jedinstven most. Naime, nalazi se kako iznad tako i u samoj rijeci. Tijekom zadnjeg rata most je srušen a njegovi ostaci, iz potpuno nejasnih razloga, nikada nisu izvađeni iz rijeke. Ne znam puno o mogućem utjecaju izgradnje MHE na okoliš ali upravo mi ovaj podvodni most govori da bi posljedice mogle biti razorne. 

Šljunčana plaža koju spominjem, Pijesak, nekada je bila spojena s kopnom, s lijevom obalom rijeke uz koju se penje do moje mahale, Carine. Kada je Carinski most srušen rijeka je djelomice pregrađena te je riječna struja promijenila tok. Kako su glavne struje, na mjestu gdje je most, sada išle uz obalu tako je i velika šljunčana plaža snagom rijeke premještena na njezinu sredinu te danas tvori šljunčanu adu do koje se može jedino doplivati. Rijeka je zbog toga potopila i nekolicinu izvora pitke vode koji su izvirali uz samu obalu i iz kojih smo kao djeca pili ledenu i čistu vodu. 

NESTAJANJE

Kada je gomila kamenja, u koju je pretvoren most, toliko promijenila izgled i položaj moje plaže mogu samo zamisliti što može prouzročiti izgradnja 70 MHE koje će pritoke Neretve utjerati u cijevi i promijeniti im tok. Koliko će plaža nestati, koliko će malih riječnih i potočnih korita presušiti, koliko će života, flore i faune, neki i endemski prestati postojati… Netko tko zna više od mene o svemu ovome morao bi odgovoriti na ta pitanja a mi moramo ostati svjesni da sav život dugujemo rijeci i da nju nikakav i ničiji profit neće moći nadomjestiti. Zato na tim odgovorima moramo inzistirati. I svim sredstvima sabotirati provedbu ovih projekata dok odgovore ne dobijemo. Jer ovo je pitanje života. Opstanka. 

Nadomak Čapljine postoji par mjesta na kojima se ilegalno eksploatira neretvanska pržina i ona su slikovit primjer kako samo malo nasilja nad prirodom može stravično devastirati okoliš. Tako, rekao bih, mora biti i s ovim hidrocentralama – mini elektrane, maksimalna šteta. Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja. Nama ionako nisu namijenjeni. Naši su životi tu, kao i obično, tek kolateralna šteta. Ako to dopustimo. 

(zurnal.info)