PISMENA ZADAĆA: Život u vrijeme čudovišta i zamrznutog konflikta

Bilo je to danas davne 1995. godine. Međunarodni i „regionalni“ politički akteri porodili su daytonski mirovni sporazum kako bi zaustavili ratna dejstva u Bosni i Hercegovini. Kroz nekoliko godina se ispostavilo da su time Bosnu i Hercegovinu osudili na dugoročno primirje. Rat je zamijenjen pat pozicijom u kojoj se naša zemlja nalazi i 26 godina nakon Daytona. 

PAT I RAT

Posljednjih mjeseci u javnosti se sve češće javlja bojazan da bi rečenu pat poziciju ponovno moglo zamijeniti ratno stanje. Pri tome svi redom zaboravljaju da Bosna i Hercegovina mir nije uživala još od 1991. godine. Zamrznuti konflikt, to leksičko i logičko čudovište, a inače drugi naziv za našu pat poziciju, je samo drugo agregatno stanje rata. Ono, doduše, jeste trebalo poslužiti kao bolja varijanta rata i neka vrsta prijelaznog razdoblja u istinski mir ali, evo, dvije decenije i pol kasnije ispada da smo opet bliže ratu nego miru. A sve to usred nezabilježene globalne pandemije o kojoj se u javnosti, pogotovu iz usta onih najdogovornijih, ne može puno čuti. Kome je do priče o nekom tamo virusu i kome se da baviti zaustavljanjem njegovog širenja kad nam nad glavom visi odmrzavanje konflikta? Izgleda nikome. 

Verbalne packe koje međunarodni političari dijele lokalnim gazdama usmjerene su na bojazan da bi odmrzavanje bajatog konflikta moglo usmrdjeti i okolicu Bosne i Hercegovine. Time konačno ogoliti i izostanak bilo kakvih svrsishodnih političkih mjera i od strane te međunarodne zajednice koja se, u rješavanju bosanskohercegovačkih problema, često pokazivala jednako neodgovornom kao i domaća politička kasta. Mogli bismo čak zaključiti da je međunarodna zajednica ništa drugo do partner u neodgovornosti lokalnim vlastima. Ne čudi zato što ni s te strane ne možemo čuti ništa o katastrofi koja se događa a da su spram nje svi politički akteri potpuno pasivni. Katastrofa, dakako, najviše pogađa običan svijet, žitelje BiH koji simuliraju mirnodopski život već dvadeset i kusur godina. I oni nalik vlastima krajnje neodgovorni spram vlastitog okruženja i vlastite sudbine. 

TREĆE MJESTO

Najnovije statistike Bosnu i Hercegovinu svrstavaju na visoko treće mjesto u svijetu – po broju umrlih od zaraze korona virusom na milijun stanovnika. O tom neslavnom postignuću nema puno govora u medijima a ponajviše o tome šute oni koji su za takav rezultat i najodgovorniji a to su spodobe koje smo na izborima delegirali da obavljaju poslove od javnog značaja. Dok oni trabunjaju o ratu u Bosni i Hercegovini dnevno od posljedica zaraze korona virusom umire više ljudi nego što u prosjeku pogine u ratnim okolnostima. Ovo je prilično gruba, možda i neumjesna usporedba , ali prilično dobro ilustrira strahote bosanskohercegovačkog zamrznutog konflikta. 

Ljudi, narodi u Bosni i Hercegovini prepušteni su sami sebi. A to kod nas nikada nije dobro. Neodgovornost je odavno postala neka vrsta našeg zaštitnog znaka. Ona je umnogome posljedica nepovjerenja u institucije države koje, u slučaju BiH, ili ne postoje ili su zbog ovih ili onih okolnosti u nekoj vrsti blokade. 

Stupanj procijepljenosti u raznim zemljama možemo tumačiti i kao razinu povjerenja u institucije države i društvo u cjelini. Zapanjujuće niska stopa procijepljenosti u Bosni i Hercegovini stoga nije nimalo začuđujuća. Pandemija nepovjerenja odavno bijesni svijetom a kod nas ima status najnormalnijeg odnosa spram svih stvari i društvenih pojava. Tu smo bitku odavno izgubili, ne samo mi, rast nepovjerenja među ljudima i spram institucija i društva logična su posljedica podivljalog kapitalizma koji svoju neljudskost iskazuje upravo u situacijama masovne ugroženosti ljudi. S obzirom na izostanak bilo kakve prosvjetiteljske komponente, u datim ekonomskim i društvenim odnosima ne možemo se čuditi nepovjerenju koje ljudi iskazuju spram medicine i znanosti uopće. Razvoj teorija zavjere, baš kao i porast nasilja i kriminal, idu ruku pod ruku s kapitalizmom u kojemu je sve prepušteno samoregulaciji. Moram priznati, osobno mi samoregulacija zvuči tek kao eufemizam za situaciju u kojoj nikoga nije briga ni za koga i ni za što. Pa zašto bi onda itko vjerovao u to da mu znanost želi dobro? 

GUŠTERI I STATISTIKA

Ljudi su toliko izluđeni da više ne vjeruju ni vlastitim očima. Znam neke slučajeve gdje unatoč smrti bliske osobe ljudi s potpunim uvjerenjem i dalje tvrde da je virus izmišljotina. Potpuni izostanak logike ogleda se u slučajevima ljudi koji neće dopustiti da im itko vakcinom ugradi čip za praćenje bez obzira što za takvo što ni najveći manijak na svijetu ne bi mogao imati interesa, jer ovi zadnjih desetak godina nisu mrdnuli iz vlastite mahale. 

Statistike govore o izravnoj vezi stupnja procijepljenosti s brojem umrlih u protekla dva tjedna. Naravno, to nas ne treba čuditi ali unaprijed znam da će mnogi ljudi takve statistike odbaciti kao običnu propagandu kojom ih, ljudi gušteri valjda, žele navesti da dobrovoljno dopuste ugradnju naprava za praćenje. Isti ti ljudi će se pozvati na svoja ljudska prava a neće se zapitati što s ljudskim pravima nas koji smo se cijepili a i dalje moramo živjeti u režimu raznih mjera i ograničenja zbog onih koji cijepljenje odbacuju. 

Portugal, recimo, koji je do pojave soja omikron, virus već sveo na razinu endemskog ukinuo je sve restrikcije. Ali ni njima neće biti jednostavno održati takvo stanje zbog situacije u drugim zemljama. 

Puno je nelogičnih i nezakonitih mjera uvođeno proteklih godinu i pol dana ali dok god ljudi umiru zbog virusa licemjerno je pozivati ikoga na odgovornost kad je mi sami ne želimo preuzeti i to u situaciji u kojoj nemamo drugog izbora nego vjerovati istim onima koji su nas nebrojeno puta nasanjkali. Ali ovdje nisu u pitanju samo oni, u pitanju su goli životi svih nas. Osim golog opstanka u pitanju je i način na koji život provodimo, a odbijanjem cijepljenja samo produljujemo agoniju. Tek kad se izborimo s ovom pošasti, koja je ionako deformirani svijet potpuno izobličila, imat ćemo pravo na odgovornost pozvati one kojima smo delegirali odgovornost za poslove od javnog značaj i društvenog interesa. 

CJEPIVO KAO DEMOKRACIJA

Ova zdravstvena kriza je kao malo što u povijesti postala prijetnja opstanku demokracije koja je ionako uvijek na krhkim nogama i valja ju neprestano braniti. Najčešće od onih koji su birani demokratskim putom ali i od nas koji ih biramo. Granica svačije osobne slobode je tamo gdje počinje sloboda drugog. Valja to imati na umu prije nego pogazimo svaku tekovinu prosvjetiteljstva i nepovratno utonemo u barbarizam iz kojeg će se biti nemoguće iščupati. Koliko god bio besmislen , život je čudesna pojava. Divim mu se i obožavam to čudo unatoč svim nesavršenostima i devijacijama koje zna pokazati. A sada, čini mi se, čovječanstvo nikad nije bilo bliže tome da pritisne gumb za samouništenje. Zato što više ne vjerujemo ni sami sebi a kamoli dostignućima čovječanstva. Oblik života koji se dovede do toga možda nije bolje ni zaslužio. 

Cjepivo je poput demokracije. Nesavršeno ali boljih rješenja nemamo. Zato sam izabrao vjerovati u njih. Kao što, unatoč svemu i dokazima koji govore protiv njih, vjerujem u ljude. Na koncu se sve svede na to. Ako svi odradimo svoj dio posao će biti završen. One koji podbace mora se pozvati na odgovornost. Kao što se mora pozvati i BH političare zbog ljudskih žrtava u pat situaciji u kojoj nas, ti žderači tuđeg vremena, drže trećinu prosječnog ljudskog života.

(zurnal.info)